nedjelja, 12.09.2010.

Summa summarum - 8 država, 15 gradova = 17.583,21 kn

Polazak iz Zg - 29.7., povratak u Zg - 29.8. -> 32 dana na putu.

Pa, da vidimo koliko smo para utukli na ovaj izlet, a kao smjernica ostalima koji bi se otisnuli na sličan put. Tečaj je uglavnom bio 5.6-5.7 kn pa sam tako i računala. U računicu su uključeni svi avioni, rentanje auta, benzin i sav smještaj. U računicu nije uključena hrana (osim doručka u hotelima). Mi smo se na prvom dijelu puta uglavnom hranili po restoranima, recimo da ručak za 4 osobe s napojnicom dođe $60-70 (znači oko 100 kn po osobi, isto kao i kod nas), ali ako se jede na jeftinijim mjestima jeftinije će se i proći. U New Yorku npr. ima odličan veggie restoran/fastfood Maoz koji nudi samo falafl i salate. Jedan falafl sendvič je $5, ogroman je i pun povrća. Jeli ste zdravo i jeftino. Iz tog razloga ne uključujem hranu u računicu jer je to vrlo individualno, ali može se jesti od par dolara pa do 20 dolara po obroku, onako, prosječan restoran. Turističke troškove, viza, osiguranje i ostalo ću popisati u drugom postu (to su troškovi koji nisu nužni - netko možda već ima vizu, ne želi osiguranje itd).

Također, treba uzeti u obzir da je nas 4 dijelilo sve troškove tako da za dvoje ova računica može biti nešto viša. Osim u Las Vegasu, sve hotelske sobe smo nas četvero dijelill. To su ustvari iste sobe koje ćete dobiti i za dvoje ljudi koji traže twin room (odvojene krevete) jer su njihovi kreveti svi bračni, no ako vas je 4 onda platite nešto sitno za dodatne dvije osobe pa kada se to podijeli na 4, ispadne dosta manje.

AVIONI

Ako niste vezani godišnjim i drugim ometajućim stvarima, povratna karta Zagreb-New York se uz malo sreće može naći i za 500 eura. Istina, prije 3 godine sam letila za 3500kn, no ove godine je to bilo skoro duplo više. Letovi unutar Amerike nisu tako strašno skupi, ali sve je naravno pitanje tajminga i osobnih preferencija. Prtljagu ćete na bilo kojem letu kod bilo koje kompanije morati posebno platiti dodatnih 25$ pa ako možete, radije putujte bez checkirane prtljage. Hrane također nema, ali se prodaje u avionu pa nije da ćete umrijeti od gladi ako baš zagusti.

Zbog nekoliko faktora, naša karta ZG-NY-ZG koštala je 6150 kn. Deltin let, nemam baš previše pohvalnih riječi za njih, al dobro, glavno da su nas žive odveli simo i tamo. Presjedanje klasično u Frankfurtu (tu relaciju vozi Croatia Airlines). Hrana ok. Jedino dobro kod Delte je što ručna prtljaga može imati do 18kg, a s obzirom da smo mi imali samo ručnu prtljagu, to nam je dobro došlo. Iako, nisam skužila da su aviokompanije za sada striktne u vezi gabarita i težine ručne prtljage, kao što su za checkiranu prtljagu.

Avion iz Frankfurta nam je kasnio par sati zbog nekog nevremena, ali srećom smo imali dovoljno lufta za dalje. Naime, u New Yorku smo odmah lovili let za San Francisco, Virgin Airlines, definitivno naljepša među aviokompanijama. Unutrašnjost aviona izgleda ko da ga je dizajnirala ekipa Stevea Jobbsa pa mi je odmah nekako bilo milo, iako mi je taj let od nekih 5 sata trajao barem 24. Osim igrica i filmova, ovaj avion je nudio i da se možete chatati s drugim sjedalima što je bilo super jer smo svo četvero sjedili razmješteno. Ok, taj feature moraju još malo unaprijediti jer dok napišeš na onu neku tikovnicu par riječi, treba ti jako dugo i bole te prsti od stiskanja :)) Slušalice nisu nudili, tj. jesu, za $2 :)

Imali smo još tri leta sve skupa za koji smo preko expedia.com kupili multiple destination tickets, tako da ne znam koliko bi karta bila za svaki let posebno, ali za sva tri leta je bila $462,30, tj. 2.654,42 kn. U letove nije uključena check in prtljaga (jer je nismo imali) niti hrana.
1. Las Vegas - Dallas - American Airways
2. Memphis - Buffalo s presjedanjem u Atlatni - American Airways
3. Buffalo - New York - Delta

RENT-A-CAR
3 auta, 10 dana - nešto manje od 2000 milja - 1.358,30 kn po osobi

Po forumima ima velika debata da li vam za Ameriku treba internacionalna vozačka ili ne. Prevagnulo je da ne treba. Ne slažem se s tim mišljenjem jer sam, između ostalog, pronašla na nekim službenim stranicama američanske vlade da treba. Ali ne znam više naći taj link. U svakom slučaju, za izvadit internacionalnu vozačku treba vam posjet HAKu i 190 kn, a na našoj piše da vrijedi 3 godine, iako sam ja čula da vrijedi 1 godinu. Ako je 3 godine, a ionako putujete, definitivno se isplati, a ne da još ispadne da se morate natezati sa zakonom. Rent-a-car kući je taj podatak vjerojatno svejedan, ali ako vas netko zaustavi, mislim da je bolje da imate vozačku koju mogu pročitati. Daljnji vrlo bitan podatak koji mi nismo znali je taj da ako želite da više ljudi vozi taj auto, mora se platiti $25 za additional drivere, ali taj dodatni vozač mora imati SVOJU kreditnu karticu inače mu neće dati da bude additional driver. I općenito, kad već idete u zemlju gdje bez kreditne kartice ne postojiš, izvadite si Mastercard koji se najviše prima i s kojim nikada ne bi trebali imati problema. Uvijek nakon godinu dana možete prestati plaćati članarinu, ako vam je tako mrsko imati kreditnu.

S obizrom da je nas bilo četvero i još s koferima, u prva dva slučaja smo rezervirali full size auto. Full size je ogroman auto u kojeg i slon stane, valjda, nismo imali slona pri ruci, ako se ja ne računam. U trećem slučaju smo uzeli compact auto, ali su nam svejedno dali veći jer na lageru nisu imali compact auta. Još jedan zgodan podatak - ne možete unaprijed rezervirati točno određeni auto već samo kategoriju auta, a onda dobite što je na raspolaganju. Eventualno vam daju da birate između par auta, ali to su nam ponudili samo u Alamu, u Avisu nisu. I nipošto, ali nipošto ne uzimajte auto od Dollara. Učinit će vam se da su oni najjeftiniji i polakomit ćete se, a onda će vam naknadno zaračunati hrpu stvari i biti će grozni prema vama. Tako barem piše na svim mogućim forumima i rivjuima, a na svojoj koži je to iskusio i naš frend koji je par mjeseci prije nas išao u Ameriku.

San Francisco - Las Vegas (Avis) - Toyota Camry FTW - 3 dana = $280,29 (po osobi 388,30kn) - 677 milja

Dallas - Memphis (Avis) - Potiac G6 - 5 dana = $471,18 (po osobi 672 kn) - 1032 milje

Buffalo - Niagara Falls (Alamo) - Hyundai Elantra - 2 dana = $115,20 (163,80 kn) - sitno milja

Benzin za sve dane = 536,80kn (po osobi 134,20 kn)

Od ova 3 auta, Toyota je definitivno bila najugodniji auto (i najveći) pa je prema njemu Hyundai djelovao totalno razočaravajuće. Sva tri auta su automatic i sa cruise controlom - moj novi najomiljeniji feature :)

SMJEŠTAJ
Samo ću popisati hotele i cijene, a u drugom postu ću napisati nešto više o hotelima i staviti slike. Ceh smještaja za tih mjesec dana je 6672 kn, od čega 3204 kn otpada na smještaj u New Yorku.

Nakon 24 sata putovanja napokon smo došli u San Francisco i naš prvi smještaj - tu smo proveli 4 noći, nas 4 zajedno u jednoj sobi. Soba je bila sasvim ok, a ni doručak nije bio loš. Doručci su kasnije bili nešto slabiji, u Las Vegasu nismo imali doručak, a sve sobe su uglavnom bile istog standarda - 3 zvjezdice - (uglavnom čisto, oronuo smeđi namještaj i dekoracija smeđih tonova), osim one precijenjene sobe na Niagara Falls i one divne i krasne i prekrasne u Las Vegasu.

San Francisco - Mayflower - 4 noćenja - 170,40 ($30) kn noć
San Simeon - Quality Inn - 1 noćenje - 217 kn noć ($38) (ovaj jedini nismo imali unaprijed rezerviran nego smo banuli s ceste u njega)
Los Angeles - Saharan - 1 noćenje - 158 kn noć ($28)
Las Vegas - Tropicana - 3 noćenja - 337 kn noć ($59) (ovdje je svaki par imao svoju sobu)
New Orleans - Dauphine - 3 noćenja - 200 kn ($35) (tu smo imali akciju da dobimo free parking koji je inače od $28 po danu na dalje)
Memphis - Econo Lodge - 1 noćenje - 190 kn ($33) (plus $10 parking)
Niagara Falls - Comfort Inn - 2 noćenja - 305 kn ($53,5) (ovaj hotel je pravi primjer plaćanja lokacije, a ne kvalitete smještaja)
New York - iznajmili smo stan preko vrbo.com - 12 noćenja - 267 kn ($47) (Ludlow street, Lower East side, najbolja ulica ikad)

TIPS & TAX
Iako mi to ne spada u moju računicu, samo da razriješim ovaj misterij.

Od zadnjeg puta im je nešto porastao taj postotak napojnice za koju se podrazumijeva da ćete platiti. 18% je osnova, 20% je ako vam je sve bilo ok, ako ste zli ili su konobari bili zli, još uvijek se od vas očekuje barem 15%. Neću ulaziti u to koliko mene ovo nervira i neka radije stave veću cijenu, a ne da nikada ne znam što ću koliko platiti, ali s druge strane, zaista je divno i krasno kada su ljudi tako ljubazni kao tamo jer im o tome ovisi koliko će novaca zaraditi. Uopće ti nije žao dati im napojnicu, ali kada se ona ionako već podrazumijeva, ja bi radije da mi u startu daju korigiranu cijenu, nego da se moram igrati matematičara svaki puta kada hoću nešto pojesti/kupiti.

Sada im je novost da imaju tzv. Gratuity koju je automatski prikazan na računu. Vi ustvari niste obavezni taj dio računa platiti, jednako kao što možete izabrati da ne date nikakvu napojnicu, ali to je a big no-no. Naravno, to nije tako u svim restoranima tako da treba dobro pripaziti da li je Gratuity od 18% već uključen na račun da im ne bi na kraju dva puta dali tih 18%. U nekim restoranima piše da će za društvo veće od 6 (ili kolko već napišu) ljudi Gratuity biti automatski uključen na račun. A onda dođe nas 4 pa nam svejedno odmah uključe Gratuity na račun. Tako da, očito striktno pravilo za kojim se čovjek može povesti ne postoji... naravno, iako vam je Gratuity uključen na račun, to ne znači da im vi ne trebate dati još malo napojnice..........

Ako plaćate na karticu procedura će biti ta da će vam konobar prvo donjeti račun, onda ćete vi dati karticu, onda će on otići naplatiti nominalnu svotu pa će vam vratiti slip na potpisivanje, e tu vi onda trebate na posebnu crtu dopisati koliku napojnicu želite ostaviti. U tom trenutku se možete pokupiti iz restorana jer će konobar pokupiti potpisani slip tek nakon što odete iz restorana. Valjda zato da se ljudi ne bi trebali osjećati neugodno ako su ostavili ovakvu ili onakvu napojnicu? Ustvari ne znam koji je razlog, ali račun su svugdje skupljali tek kada bi se mi digli i krenuli van.

Napojnice se očekuju svugdje. Muzičari koji sviraju u bircevima će obavezno imati posudicu za napojnice; štogod vidite da se nudi, očekuje se kompenzacija za uslugu. Fastfood više nije TIP FREE ZONE, i tamo očekuju da se nešto ubaci u posudicu. Čak i beskućnici više ne žicaju lovu samo tako nego ti pokušavaju uvaliti neki CD ili nešto, kao, evo ja tebi ovo dajem jer si ti meni baš super, al znaš, mi smo to morali napraviti pa daj nam neku pinku.

Porez je priča za sebe. Svaka država ima svoj porez, pa je tako npr. u Texasu 13%, a u New Yorku nešto manji od 9%. No, na veselje svih nas shoppingoholičara (aha, koja anglokroato složenica!), poreza nema na robu, cipele, knjige, tako da ajde barem to platiš koliko vidiš. U većini slučajeva, barem (naravno, nije tako jednostavno :)) ).

- 19:30 -

ajde de (2) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

ponedjeljak, 06.09.2010.

Slike govore više od riječi...

Nevjerica iziskuje što više slika, stoga ih ovoliko. A za tekst o Las Vegasu najbolje je posjetiti blog tzv. Izjeba. Ima i neizostavni filmić u postu od 3.9. ...

Aerodrom

Grad u kojem se razgledavaju hoteli. New York New York oko sebe ima ogromni roller coaster.

Iz nekog crtića?

Od bombona

Sve se prodaje. Hotel/dućan/restoran u jednom

Još uvijek isti combo

Hilton. Najdosadniji od svih, on nema niš, on sam blješći.

Dio za trekkije. Ovo su Star trek slot machines, a okolo Enterprise.

Zamislite +50. Ni bazen vam nemre pomoć, foliranje.

Ovdje imaju lavove. U ovom di bulje svi ljudi.

Postoji i daytime...

I lažni daytime..

Mater!

to sve gore pripada hotelu Paris

Ovo mi je bilo kul. Vodeni dizajn. I to je zanimanje.

Koke

A sad odite na Izjebov blog :)))

- 22:52 -

ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

utorak, 31.08.2010.

Travel junkie

Već padam u depresiju ne od toga što sam se vratila pa joj kako je to grozno, nego zbog toga što želim dalje. Svi mi govore kako ću krasne uspomene imati, kako je to sve lijepo. Moje pamćenje je jako slabo, ne pamtim imena gradova u kojima sam sve bila niti ta putovanja mogu smjestiti u određene godine. Relevanto je samo ono što se događa sada. Ne živim od sjećanja jer ona blijede, u mom slučaju zabrinjavajuće brzo. Ne zanima me gledati tisuće ispucanih slika u bijednom pokušaju da se zarobi neki trenutak, neka veličanstvenost, neko vrijeme. Pali samo kad si tamo, sa sobom i svojim mislima i tim prostranstvom.

Egipat, Švedska i Tibet su moj san još od malena. Voljela bih se provozati transsibirskom željeznicom. Otići na krstarenje po Norveškim fjordovima. Utopiti se u mislima na Islandu. Igrati se s malim lavićima u Africi. Malo prošetati po Amazoni. Voljela bih otići na mjesta za koja znam da na njih ljudska noga nije kročila. Imati onaj osjećaj da dijeliš s prirodom nešto što nije nitko prije tebe vidio. Upijati. Osjećati ono što osjećam kada se nalazim pred nekim divnim prizorom. To mi daje energiju i osjećaj da mogu sve što hoću.

Iako nije vjerojatno da ću ikada hodati po Amazoni ili po jednom od polova jer sam ipak mamina maza. A i prilično mrzim kad se ide uzbrdo. Vrištim kad ugledam mrava, oblačim dvije jakne na sebe kada su 22 stupnja u prostoriji. Srećom, svijet nudi dovoljno toga i za takve kao što sam ja.

I, što je onda sljedeće? Ne znam, sada godinu dana ne mogu nikamo ni mrdnut. Godišnji je debelo ispucan. Jasno mi je da 3 tjedna u Japanu i 30 dana po Americi zvuči krasno, ali to je nešto što je prošlo i nešto na čemu se ne namjeravam zadržavati. Mislim, na sjećanjima se ne namjeravam zadržavati. Ona me ne hrane, ona nisu tako impresivna. Nekada bi mi put rechargao baterije barem na neko vrijeme. Evo tu sam tek 2 dana i već osjećam da su potrošene. Stoga sam i skužila da sam postala junkie. Nije mi dosta, nikada, i samo bi se smucala. U smucanju su mi misli nekako velebne kao i okruženje u kojem se nalazim. Ovdje su problemi i računi i svakodnevno dizanje u 6h i to mi ne izgleda nimalo velebno. Vrijeme je za neki put pod noge.

Za početak čemo odraditi relaciju Zagreb-Prudnice, a onda... Kina? Laponija? Prag? Lisabon? Tajland? Alaska? Moskva?

Godina dana prođe i prije nego trepneš okom.

- 15:44 -

ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

srijeda, 18.08.2010.

Fragment s road tripa

3.8.2010. utorak San Simeon - 5. dan

Jucer ujutro smo ostavili San Francisco za sobom i krenuli u toplije krajeve. Presli smo nekih 480 km, ali jos ih nismo sustigli. Mozda danas?

Auto smo iznajmili u Avisu, dobili smo nekakvu cudnovato blijedo zelenu Toyotu Camry, krasan velik auto s hrpom mjesta otraga i ogromnim prtljaznikom. Mislim da nam je sljedeci auto definitivno Toyota. I like Toyota. Bilo je smijesno sto smo tamo striceka koji nam je dao kljuceve ispitivali - a kako se vozi auto? Ne znam kako bi se trebao osjecati iznajmljivac auta kada ga ispitujes: a ovo, ovo je kocnica? A kako se upali auto? I kaj onda kad ga upalim? :)))

Srecom nas je put vodio samo prema dole pa Z nije morao prozivljavati dodatni stres zastoja na kosinama koje na ulicama San Francisca dostizu i valjda 60 stupnjeva, pa je samo prozivljavao stres voznje automatika. Kada se priviknuo zakljucio je da je automatik super stvar, ali je onda bio opsjednut time kada auto samostalno mijenja brzine. I zasto nije sad, a je onda.

Mislim da mi je do sada jucer bio najljepsi dan. Ok, i dalje je bilo zima i sada bih zaista ovo alpinisticko zimovanje voljela napokon zamijeniti za kalifornijsko ljetovanje, ali scenery je bio stvarno breathtaking. Jedan frend nam je u Zagrebu govorio da zasto idemo tim putem, da sve to mozemo vidjeti i u Hrvatskoj. Ne sporim da je nasa obala takodjer krasna, taman smo prije odlaska bili u Novalji i zakljucili kako je Pag zaista fascinantan otok i vjerojatno jedinstven u svijetu, ali i ovaj krajolik je definitivno vrijedan posjeta i sada mi je najvise zao sto ne mozemo proci taj put jos jednom. Ok, imamo danas jos pola puta do Los Angelesa, pa cemo se danas vjerojatno jos nauzivati.

Prva stanica nam je bio Monterey i njegov aquarium za koji smo procitali da je treca najbolja atrakcija u Americi, no ako ste prije toga bili recimo u aquariumu u San Franciscu, ovaj se komotno moze proprustiti, iako imaju doduse impresivnu zbirku meduza, te mogucnost da dirate raze u touching pool sto mi je i poslo za rukom i to je bilo krasno i divno.

Malo smo se muvali onda po glavnoj ulici, pa smo nasli i spirlani krumpir koji ovdje zovu chipstick. Koja sreca i veselje! Iako, mogu se pokriti po usima, nije ni sjena onoga iz Tokija. Curka s kojom sam se high-fivala jer je napokon netko to narucio pa ce sada moci vidjeti kako se to radi je rekla da njen boss uvijek dofurava the weirdest things (nakon kaj smo joj rekli da smo to jeli u Japanu). Oko 5h krenuli dalje. Cim smo krenuli, vec smo htjeli stati svakih 5 metara i slikavati :) Svaki novi ugao je sve ljepsi i ljepsi. Na jednom odjeljku se ocito snimao neki film, bila je velika filmska ekipa, neki ludi stari americki kabriolet i neki zgodni ljudi :)

Inace je i San Francisco i ovaj potez do sada pun turista tako da je cesta puna i svi stalno staju i slikavaju se. U Big Suru smo stali po benzin i opet nesto hrane, malo chilali na klupicama uz rijeku i krenuli dalje. Vec je bio sumrak pa je trebalo razmisliti i o nekom nocenju. Upali smo u prvi smjestaj koji nam je iz auta izgledao pristojno u San Simeonu.

Sada smo ustali, 9h je, i idemo dalje, put pod noge!

- 15:10 -

ajde de (2) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

utorak, 27.07.2010.

REZIME

Još manje od 36 sati do leta. I opet mi je žao što pripreme za put nisam popratila pravovremeno, sada bi bilo previše napisati sve. Sada kada gledam, kao da je od početka bilo predodređeno da sve krene nekako pomalo naopako. Baš zato imam osjećaj da od onog trenutka kada sjednem u avion će sve biti odlično.

Ne znam više gdje se rodila ideja o tom putu i svadbi u Americi. Na pijankama smo mi curke kukale da kako su te svadbe i popratne dogodovštine jedan mučni umjesto blaženi događaj i tu je krenula zezancija kako ćemo mi to u Las Vegasu. Neko vrijeme se to povlačilo preko naših usana dok nekako nije krenulo u realizaciju. Nisu baš svi bili za, ali Danchi i ja smo se eto s našim debljim polovicama odvažili na taj poduhvat.

Moja prvotna ideja bila je otići u Las Vegas, oženit se na komandnom mostu U.S.S. Enterprisea by Elvis i krenuti transamerica from east to west, iliti od Las Vegasa do New Yorka drito ravno po selendrama. Iz ove rečenice na kraju su ostali Elvis i New York, ajde de :) Kompromisom i pregovaranjima došli smo do današnje rute (vidi se u pretprethodnom postu). Nekako sukladno tom kompromisu, imam osjećaj da je i svaki daljnji pokušaj realiziranja nečega završio hrpom kompromisa. A sve je kulminiralo zadnjih par dana kada smo 1.) od mnogih željenih ideja za vjenčanje uspjeli na kraju ostvariti tek jednu, dvije; 2.) vizu dobila s mogućnošću samo jednog ulaska što znači da ne mogu na Kanadsku stranu (prvotno sam htjela i hotel u Kanadi rezervirat jer mi je bila fora da evo jednu noć spavamo i u Kanadi); 3.) moje prvo naručivanje robe (THE haljine) preko interneta nije slavno završilo jer sam samo gledala sliku koja me tako zaslijepila da nisam doživjela sitna slova koja sam čak i pročitala 4.) naručila sam u Ghetaldusu sunčane naočale s dioptrijom da ne oslijepim od sunca tamo u pustinji, ali sam saznala da vrlo moguće neće biti gotove ('oni će se potruditi' je zadnja vijest) jer im je staklo krivo isporučeno u dućan umjesto u radionu pa je tamo stajalo; 5.) njegove hlače isto imaju neki totalno debilni zajeb koji nismo skužili u dućanu... ma i ko bi se svega sjetio.

Nije bitno. Super je da ako te iste stvari gledam iz drugog ugla, mogu i skroz drukčije zvučati. Recimo: 1.) ženimo se u Las Vegasu by Elvis u nekom skroz fora prostoru, to ovdje sigurno ne bi mogli!; 2.) dobila sam vizu. mogla sam nakon miljona potrošenih novaca je i ne dobit; 3.) našla sam super genijalnu haljinu koja tako savršeno pristaje u prostor u kojem ćemo se ženiti da je to divno. nemrem vjerovat da sam našla tak super haljinu (minus minor details); 4.) mogla sam se za naočale sjetiti i dva mjeseca prije pa bi valjda onda uspjele doći do danas, nakon svih odgađanja i ostalih prepreka :) ; 5.) baš će on biti herzlich u oblikici koju si je izabrao

I u tom svjetlu od sada pa nadalje! :))

- 21:41 -

ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

utorak, 13.07.2010.

Anketa!

Koju haljinu???

1.

2.

3.

U ovaj prostor???

Glasaj sad!

- 23:20 -

ajde de (4) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

subota, 03.07.2010.

Kimiko najavni single - One Way Lane

Najavni singl je napokon gotov. No ne i spot :) Ovaj video dole smo Z i ja u tih 4 i pol minute koliko traje pjesma nabacili tek tolko da na jutjubu ne bude statična slika :D Ustvari, da smo malo razradili i uvježbali, moglo je ispast i fora :) Al, ajd, ko će se time bakčat. Na nama je da radimo pjesme. Na drugima je da snimaju spotove za te pjesme. Pa ako netko osjeti poriv... :)))

ONE WAY LANE

You're driving in your car
On a road that never ends
You follow endless lanes
All go in your direction

The signs
Have no real meaning
They don't give information
They just tell you that you can't stop

You ran out of gas
But gotta keep movin' on
The road seems to collapse
And there's nothing you can hold on(to)

Still
You go straight ahead
You thought you had control
But it's all in hands of someone else

You're driving in your car
On a road that never ends
You fallow endless lanes
All go in your direction

The signs
Have no real meaning
They don't give information
They just tell you that you can not stop

No one wishes you well
Ever ever
No one wishes you well
Ever
They never stop to wish you well
Ever, ever
No one wishes you well
You never stop to wish me well

And you win the race at last place
No matter how well you raced
You're not allowed to try again
You came to the end of your lane
The workers must have gone on a break
Just an empty space lying there
Without a U-turn to bring you back
You feebly step on your brakes but
Endless hole just swallows you
(you had your chance)

- 18:12 -

ajde de (1) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

nedjelja, 27.06.2010.

iiiiii... sayonara!

18. dan utorak 20.4. - 4. dan zatočeništva

Danas smo planirali napraviti 90 minutnu šetnju po Shibuyi kao što piše u knjižici o Tokyu koju nosimo sa sobom. Dobro je počelo, a onda je počela padati kiša. Pa smo prvo pojeli palačinke. Onda smo zapeli u neki dućan s tenisicama. I tamo sam vidio zgodne adidaske i odlučio si ih kupiti. S obzirom na težinu kofera, stare tenisice ću baciti u smeće. Kaj se može. (na kraju smo sve spasili :) )

Onda smo malo pješačili po kiši pa nam je dosadilo pa smo ušli u zgradu koja liči na raketu i ima Disney store koji je jako slatko uređen. Stvarno Kawaii. Pa smo išli prema Dogen Zaki i uočili mjesto koje prodaje beans burger pa smo to morali pojesti. Uglavnom, šetnja je manje više neuspješno završila, pa smo krenuli u onaj Forum na Yurakuchou.

Forum je veličanstven. Ta krovna konstrukcija mi nikako nije jasna, zašto je to tako napravljeno. Otišli smo liftom na vrh pa se prošetali mostićima prema dnu, stvarno veličanstveno. U ovom Japanu sam se zaista nagledao fascinantne arhitekture. Nakon toga nam je bilo svega dosta pa smo odlučili natrag u hotel visit malo na netu i pratiti razvoj vulkanskog oblaka. Nije ni loše u ovom Japanu, samo kad bi još znali kad ćemo doma?

19. dan srijeda 21.4. - 5. dan zatočeništva

Danas smo se napokon malo opustili i ne visili toliko na netu i razmišljali hoćemo li ikada doma.

S obzirom na to da je arhitektura u Japanu očito naišla na jako plodno tlo, za danas je Lo pripremila mali program nazvan "Putevima Kenza Tangea". To je arhitekt koji je napravio zgradu gradske uprave u Tokiju i zgradu Fuji TV, pa smo odlučili pogledati još neka njegova djela. Prvo na redu je Katedrala sv. Marije. Čudesno zdanje. Vani je pakleno vruće pa nam hladni zidove katedralu pružaju utjehu. Neko vrijeme pokušavamo to uslikati, ali to je pretežak zalogaj.

Nakon toga odlazimo vidjeti zgradu Sogetso koju je isto projektirao Tange. Nije mi sad nešto posebna. Nakon toga smo pogledali Hanae Mori zgradu, također od Tangea, koja je simpatična za vidjeti jer je nekako totalno ispremiješanih volumena, a građevna jedinica je uvijek nekakva kocka. To je bilo to što se tiče Tangea, pa smo krenuli dalje do zgrade Prade koja ima jako neobičnu fasadu s ispupčenim staklima. Nakon toga smo potražili tehnički faks također u Aoyami koji je zgrada u obliku ogromnog robota. Tak nekaj ima samo u Japanu, čini mi se.

Nakon razgledavanja japanske arhitekture odlučili smo otići u Daikanyamu koja je kao neki slatki i simpatičan kvart. I stvarno malo liči na Pacific Palisades i kvartove gdje se snima serija "Curb your enthusiasm".

Nakon svega, u vlaku je vagonom prošetao japanac visok nekih 2 metra i deset. Izgledao mi je malo pohabano i kao da je beskućnik, ali zaključio sam da nije nego da samo ima ogromne probleme s pronalaženjem odjeće. Čovjek vjerojatno žica ribare da mu daju stara jedra da si može sašit košulju. Na kraju sam u hotelskoj sobi istraživao zašto japanci u narodnoj nošnji nose prekratke (premale) natikače. Saznao sam sljedeće: ako su prekratke to se smatra Iki "šik", tako da svim otmjeno odjevanim japancima koji nose kimono pete vise iz onih njihovih natikača.

Iz hotela zovem hrvatsku Lufthansu jer smo kopajući po netu vidjeli da se može bukirati let iz Minhena za Zagreb (doslvno smo išli vidjeti da li se recimo evo sada možemo kupiti karta) i da bi si možda mogli bukirati let skroz do Zagreba. I stvarno, vidi čuda, nismo imali nikakvih problema s bukingom. Ali ipak se pitam kaj im nije bilo zgodno obavijestiti me da imam let za doma koji sam već unaprijed ionako uredno platio. Mislim da su đubrad. Da, jesu, đubrad su.

20. dan četvrtak 22.4. - 6. dan zatočeništva

Današnji plan je krajnje neambiciozan. Kupiti sunačane naočale koje su se Lo svidjele i otić nešto pojest i možda u muzej u Ueno parku. Pada pljusak, pravi potop. Odustajemo od traženja restorana na Uenu i na žalost odustajemo i od odlaska u muzej jer tko će šljapkat po ovakvoj nenormalnoj kiši. Odlazimo u Shibuyu gdje opet jedemo beans burger. Pokraj burgera je radnja koja prodaje Veggie pizzu. Imaju dvije vrste Veggie pizze - sa špekom i s piletinom. 'Em ti Japance. Po groznoj kiši sklanjamo se u Tokyu Hands. Opet se šokiramo pronađenim izlošcima i kupujemo napravu koja radi kuglice od voća. Po ovakvoj kišurini zaista nema smisla šetkarat po gradu iako nam je zadnji dan (da li? već smo se dva puta 'opraštali' od hotela...) pa se vraćamo u hotel. Posuđujemo vagu na recepciji i pakiramo kofere. Zajednička težina 39.4 Kg, od dozvoljenih 40.

21. dan petak 23.4. - odlazak kući

Fala bogu, na aerodromu je sve funkcioniralo, kupili smo suvenira, poletili, pogledali par filmova, pojeli par obroka, sletili u Minken. U Minkenu opet tortura na security checku. Recimo samo da su nam snimali unutrašnjost kolača od banana. Mislim da im je kombinacija s jagodama bila sumnjiva. Let propelercem do Zagreba je trajao kratko i evo opet smo tu živi i zdravi. J..o vulkan!

Za kraj će o Japanu slika reći više od tisuću riječi:

- 01:47 -

ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

subota, 26.06.2010.

...ili se ne bliži kraju?

14. dan - petak 16.4. - zadnji dan...not

Danas je dan kad ionako više ništa nećemo doživjeti u Japanu, samo ćemo kupit suvenire i to je to. Tako da smo otišli na točno zacrtana mjesta i kupovali. Sve je bilo u redu, a onda smo se malo zadržali u Akihabari, između ostalog u već spominjanom dućanu s veličanstvenim odjelom pornografije te u indijskom restoranu gdje konačno ima vegetarijanske hrane. Ali ljute. Otkrivamo Naan (vrlo fini kruh/pogača) što je vrlo moguće napokon ona kap koja je falila da nas dovoljno zainteresira za put po Indiji.

Nakon finog curryja i obavljenog šopinga odlazimo u Mori Art muzej. U muzeju je u tijeku svojevrsna retrospektiva mladih japanskih autora koja nas ostavlja gotovo bez riječi. Njihova je umjetnost jednostavno prokleto svježa i predobro izgleda. U muzejskom dućanu kupujemo kekse s motivima Yayoi Kusame. Kusama je mentalno poremećena japanska umjetnica svjetskog glasa koja, kao i Lo, jako voli točke i boje.

Ova instalacija sastavljena je od većinom kućanskih aparata (i auta) prepravljenih u muzičke instrumente koji zajedno proizvode skladnu i ritmičnu muziku. Jako kul.

Prije odlaska obavezno se moramo slikati na Ginza Yon Chomeu iliti njihovoj poznatoj zebri. Ta je zebra i na naslovnici naše knjižice o Tokiju. Kasnije smo skužili da je na naslovnici naše knjižice o Tokiju zebra iz Shibuye na kojoj nam se nije dalo slikati. Ma nema veze, ajmo doma. Rezerviravamo Naritu express za nekih 6 ujutro, imamo rani let. Dolazimo u hotelsku sobu. Ja najavljujem recepcioneru da sutra idemo, posuđujem vagu za kofere, a Lo svakog pakira na težinu 19.5 kg jer smijemo nositi kofere težine do 20 Kg. Prokleta Lufthansa.

Roditelji opet gnjave s tim nekim vulkanom pa provjeravam let na internetu - cancelled. Mater. Zovem Lufthansu. Nitko se ne javlja, njihova japanska služba od 0-24 radi od 9 do 20. Zovem našu Lufthansu u Hrvatskoj putem skypea. Kažu da se obratim japanskoj, oni mi ne mogu pomoći. Odjeb. Odjeb i ja njima. Javljam recepcioneru da nećemo mi sutra otić i da nam rezervira i subotu. Visimo na mreži, ne saznajemo ništa pametno i odosmo spavati.

15. dan - subota 17.4. - 1. dan zatočeništva

Ujutro nismo otišli na aerodrom, na netu savjetuju da nema potrebe bezveze ić na aerodrom. Zovem Lufthansu u Tokyu, nude mi let 2.5., a mi trebamo letiti danas, 17.4. Suzdržavam se od psovanja Japancima i natežem se sa ženom i nekako uspijevam isposlovati da se vratim 23.4. Ni govora o smještaju, kamoli bukingu putovanja nekom drugom zrakoplovnom linijom, recimo Talijanima ili Turcima... Đubrad. Naravno nije đubre jadna ženica koja je umalo briznula u plač od toga što sam ju zamolio da li je moguće da me vrati u Europu ranije od 2.5. Cijeli taj razgovor trajao je nekih sat i pol jer je call centar naravno totalno preopterećen.

Nakon toga se vozimo na aerodrom jer nam ionako JR Pass vrijedi još danas pa nas odlazak do aerodroma ništa ne košta. Možda na licu mjesta ipak uspijemo srediti nešto bolje. Iako 23.4. zvuči bolje od 2.5., to je još uvijek tjedan dana više od planiranog, što za sobom povlači kašnjenje na posao od tjedan dana + izdašan trošak. Na aerodromu začudo kažu da imaju avion sutra, ali moramo otkazati onaj let od 23.4. da bi nas mogli staviti na taj sutrašnji, 18.4. što je naravno malo riskantno jer nije sigurno da će ovaj sutrašnji poletiti. Ali mogao bi pa bukiramo taj avion. No za taj avion moramo biti na aerodromu točno u 6:00 ujutro što je nemoguće ako krećemo iz Tokya. Pitamo za smještaj. Naravno, kažu da se sami pobrinemo.

Lo piše hrvatskom veleposlanstvu (na telefon se nitko ne javlja) s molbom za savjetom, kako pronaći alternativni način da se vratimo, a i neki smještaj. Al vikend je, ne očekujemo da će nam se itko javiti. Vraćamo se u Tokyo i postaje nam jasno da smo uzalud uzeli i platili hotelsku sobu (po višoj cijeni) jer ćemo ionako noćiti na aerodromu. Plaćamo u hotelu, prtimo kofere i nazad na Naritu. Na aerodromskim informacijama se naivno raspitujem ima li koji hotel slobodan u blizini, ali naravno da nema. Đubrad. Đubrad Lufthansa. A po netu čitam da su dužni ovo, dužni ono, al čitam da su i ostale aviokompanije iste (čast izuzecima o kojima čitam)...

Japanci su malo izvan sebe što imaju dvjestotinjak ljudi na aerodromu s kojima ne znaju što bi. Ne možemo biti bilo gdje nego nam daju neki kutak gdje se svi smijemo smjestiti. Redovito nas obilazi redar na segwayu, ali nam baš ništa ne nude. Lo i ja se gnjezdimo po klupicama, i spremamo na spavanac. Snimaju nas neke kamere. u 23h se gase svjetla.

16. dan nedjelja 18.4. - 2. dan zatočeništva

Probudili se mi na aerodromu i u 6 i nešto saznali da nema leta. Ne zato jer su nam to rekli nego zato jer smo ih vukli za rukav. Masa ljudi čeka i ne dobija baš nikakve informacije. Na televizijskom ekranu vijesti i Lo prepoznaje nas dvoje na vijestima. Ništa, uplatio sam 500 yena za internet (dana 18.5. dolazi mi prijava na poslu da je u Zabi nešto pošlo po zlu. Kužim da je nešto puklo jer im je stigla transakcija iz Japana s predugom adresom. Transakciju je napravio Z.P., na aerodromu, na 500 yena. Umro sam od smijeha kad sam skužio da sam sam sebi iz Japana zadao posla. Veselo rješavam prijavu i kužim da je do greške došlo jer su biseri Japanci krivo spelovali Shibuyu kao Shibunya što je uzrokovalo jedno slovo previše u adresi) pa smo malo surfali u potrazi za bilo kakvom suvislom infromacijom, sad već malo očajni što smo otkazali let 23.4. jer tko zna za koji ćemo se datum sada ogrepsti.

Osoblje Lufthanse na aerodromu nas ne želi prebukirati nego neka to obavimo call centrom. Mater. Nema veze, sjedam za telefonsku govornicu i zovem srećom besplatni call centar. Ludom srećom, dobivam ih točno u 7 ujutro kad im počinje radno vrijeme i još luđom srećom uspijevam dogovoriti let za 23.4. Doduše samo do Minhena, ali to me ne muči, do Zagreba ću i skejtbordom ako treba. Naravno, kažu da mi neće vratiti pare za let do Zagreba. Mater.

I tako se pokisli, nakon još jednog cinnamon melta u McDonaldsu, vraćamo u hotel kojeg smo ovaj put preko neta (jer je tako cijena niža) rezervirali za još pet dana. Naravno, to nam nije Lufthansa platila. Mater. S obzirom da je check in tek u 15h, ostavljamo kofere na recepciji i odlazimo u Yoyogi vidjeti Elvise. Dvije nedjelje smo ih propustili pa sam zaključio da je to urok i da ne možemo kući dok ne vidimo Elvise.

A u Yoyogiju prava Elvis fešta s nekoliko skupina Elvisa i predivno vrijeme kakvo još nismo imali u Tokyu. Jedna majka objašnjava dječici kako je Elvis bio popularan pjevač i kako se ovi Japanci ovako oblače da bi ga imitirali. Djeca pitaju da gdje su onda Michael Jacksoni. To se bome i ja pitam. Pa kad smo već zatočeni u Tokyu, ne mogu reći da je to najgore mjesto di se može zaglavit. Pa nek nam je bar lijepo onda.

S obzirom da smo potrošili svu čistu robu, lijepo je da hotel daje besplatno pranje veša u samoposlužnoj veš mašini. Doduše sušenje košta 100 yena (6kn) za 20 minuta, ali tri kovanice i nisu neki trošak. Uz gomilu čistog veša i visenje na internetu ne bismo li dobili kakvu nadu za povratak, odosmo na spavanac.

17. dan ponedjeljak 19.4. - 3. dan zatočeništva

Primijetite uši na autobusu! :)

Ujutro smo otkrili da su bili testni letovi i da će se ovaj tjedan letit pa nas ponijelo dobro raspoloženje. Izašli oko podne gladni iz sobe u potrazi za hranom i pedeset metara od hotela nabasali na odličan indijski restoran gdje smo pojeli ogromne zdjele ljutog špinata s ljutim curryjem i rižom, zaliveno Maharaja pivom (podsjeća na Karlovačko iz zlatnog doba mog djetinjstva) i još nekim complimentary pićem.

Takvi punih želuca otišli smo do Senso Ji hrama čisto da ne bi ispalo da nismo išli u Asakusu. Hram je ustvari vašar. Na tom vašaru sam usnimio kamerom nešto što očito nisam smio pa je istrčala baba i uhvatila me za ruku kojom držim kameru i počela vikat "Kato, kato, kato!". !?. Valjda "Cut, cut, cut", ko filmski režiser. Zahtijevala je od mene da pobrišem taj video. Rado bih ga pobrisao da ne snimam sa smećem zvanim Toshiba Camileo P10 što je najgori komad potrošačke elektronike koji sam ikad imao u rukama, ali dobili smo ga kao poklon uz MAX TV pa eto. Uglavnom, baba nešto viče, a ja nikako da skužim kako se briše video. U međuvremenu sam slučajno uslikao neku fotografiju tom kamerom i onda ju slučajno i obrisao. Pisalo je No File (jer nije bilo više slika) i to je izgleda zadovoljilo babu. Eto ti sad babo, sad ću namjerno objavit tvoj video na internetu pa se onda deri "Kato Kato". Ako ikad uopće i saznam što sam to usnimio, možda je šmrkala kokain. Od tamo se vidi smiješna zgrada Asahija (firme koja proizvodi pivo). Dojma sam da je u Tokiju velik broj dosta hrabrih arhitektonskih primjeraka.

Nakon toga smo se ukrcali na brod i plovili rijekom Sumidom, što je bilo lijepo, ali nam je bilo zima. I nije neka fora, bolje je po Londonu ili Parizu, ali treba probati kad smo već tu. Vraćamo se u sobu gdje čitamo mailove, između ostalog i onaj s posla gdje nam šefovi javljaju da je katastrofa na projektu na kojem i Lo i ja radimo i da meditiramo za njihovu sudbinu. I onda napišu PS da je sve zajebancija i da se sve kreće začuđujuće glatko. Mater. Skypam se sa šefom, malo se brifiramo i tako to, a onda pijem Chu-Hi od limuna.

U jednom trenutku skužimo da bi mogli do Shibuye na koncert nekih indie grupa. Neki Francuzi koji zvuče ko Coldplay i neki Japanci koji zvuče ko Sigur Ros. Sviđa nam se što čujemo na myspaceu pa brže bolje odlazimo u klub O-nest u Dogen Zaki u Shibuyi. Klub se nalazi na 6. katu, a koncertni mu je prostor na 5 katu zgrade. Ovi Japanci stvarno sve imaju organizirano vertikalno. Plaćamo upad 9000 yena (540kn!!!) za nas dvoje. Računam da je nas 60 u klubu donijelo prihod od nekih 18000kn. Ne računajući cugu, a pivo je 30 kuna. Promatram savršenu opremu kluba, rasvjetu, side monitore(!) i hrpu drugih detalja. Lako je bit bogat i imat scenu, mislim si. I razmišljam o tome kako neću vidjet Why? 21.4. u Zg. I bogzna hoću li se sresti s Deerhoofovcima 27.4. koji su me ljubazno obećali staviti na popis.

Poslije koncerta se kratko družimo sa sviračima. Francuzi su se rasplakali jer im je bilo jako lijepo svirat. Tak sam se i ja skoro rasplako u Murskoj Soboti kad sam svirao sa svojim bendom Kimiko. Kad god naiđeš na profesionalizam uvijek te to nekak dirne. Tak ću se još jednom rasplakat, ali iz suprotnih razloga kad kročimo nogom na Balkan.

- 16:33 -

ajde de (2) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

Bliži se kraju...

12. dan - utorak 13.4.

Nakon Hiroshime i Miyajime osjećamo zasićenje i čini nam se da je od sad sva putanja prema dolje. U skladu s tim dižemo se ultrarano i odlazimo na Tsukiji fish market. Samo što smo se zapravo digli u deset pa od veleprodaje nismo ništa vidjeli (a i zabranjen je pristup ionak iovak), ali smo zato vidjeli svakojaka čudovišta

što nasjeckana, što osušena pa zapakirana ko čips,

a što i živa (goleme rakovice veličine purice u tanku sa slanom vodom čekaju neku obitelj da ih udomi u pećnici). Fascinirano šetamo gore dolje, probavamo nekakve alge koje su meni fine, a Lo, dakako, nisu, pa kad nam je smrad dopizdio sjeli smo u McDonalds na cinnamon melt. To je prokleto fina hrana tj. slatkiš koji bi nas vjerojatno mogao ubiti da ga jedemo mjesec dana za redom. Ne želim opisivati što je to, ali mislim da ima dovoljno kalorija za nahranit pet sela u Africi. Čista dekadencija.

Nakon toga poželjeli smo vidjeti centar grada tj. imperijalnu palaču i vrtove. Na putu smo stali u Hibiyi ne bismo li prvo pogledali jedan mali western-style park, što njima ustvari znači park s cvijećem. Oni u svojim japanese-style parkovima uglavnom nemaju cvijeća. Japanci ko ludi slikaju tulipane. U sjenici u parku je pozornica s big bandom japanske policije koji je izvodio popularna djela iz klasične i filmske te zabavne glazbe 20. stoljeća.

Pitam se kako izgleda naš policijski big band... vjerojatno polugoli toljagama nabijaju u bubnjeve od kože. Mislim, nisam posebno ogorčen na našu policiju, ali mislim da bi trebali štititi građanstvo od kretena, raditi red i biti pristojni... a ne rade to.

U parku jedna bakica slika neki prizor vodenim bojama. Kraj nje je neki čiča koji joj živim pokretima objašnjava kakve poteze kistom treba raditi ili tako nešto, uglavnom, vjerojatno je bakica uzela privatne satove slikarske poduke. Nekak mi je to bilo lijepo.

Carska palača je dosadno zdanje smješteno iza opkopa i ne može mu se doć ni blizu. Ali imaju dio vrta otvoren za javnost. Vrt se sastoji od uštogljenog bilja, uštogljene trave i uštogljenih puteljaka. Jedva smo čekali da obiđemo park i izađemo iz njega.

Nakon toga smo otišli u još jedan park (ulicu) koji nas se nije dojmio jer je to inače jedno od najboljih mjesta za gledanje trešanja u cvatu, al trešnje su već sve ocvale pa park izgled baš tužno. Ispod tih silnih ocvalih trešanja je voda po kojoj veslaju zaljubljeni parovi. Da smo samo znali za ovo tjedan dana ranije, doživljaj bi bio sasvim drugačiji i vjerojatno jedno od boljih mjesta koje smo posjetili. Uglavnom, kao što rekoh, današnji dan - živa dosada.

13. dan - srijeda 14.4.

Zbog umornih nogu smo odustali od previše šetnje, lagano se treba i spremati za put doma. Krenuli smo potražiti Tokyu Hands (dućan s DIY stvarima, ali ustvari nešto kao preogromna Nama, ili bolja usporedba - Harrods) da ne propustimo i to zdanje. Nakon vrlo glupog lutanja jer sam ja uspio krivo odrediti strane svijeta pronašli smo - palačinke. Pojeli smo ih u slast, Japanci imaju smisla za uzet nešto u svoje ruke, nabrijati i onda nama Evropljanima prodat kao svoje. Tako je i s palačinkama koje su parava mala umjetnička remek djela, a dobiju se zarolane tako da izgleda kao da jedem sladoled, što i nije daleko od istine jer ih ima i sa sladoledom. I sa tunom. I sa sladoledom i tunom. Ok, ovo zadnje sam izmislio, iako sam siguran da ih ima.

Nakon palačinki otišli smo u Tower Records gdje smo neko vrijeme preslušavali japanske pop bendove. Mala uzbrdica i evo nas u Tokyu Hands. Prvo smo proveli pola sata kod ulaza gdje sam se ja igrao nekakvim neopisivim igračkama, a Lo je slinila nad raznim alatima za ukrašavanje hrane. Fruitballer je moj favorit. Nakon toga smo se spustili dolje gdje su dijelovi za uradi sam elektriku i instalacije i slično. Imaju ogroman izbor spužve i stiropora, već zamišljam kako bi nam studio izgledao da imamo pristup ovom čudu. Nakon toga smo došli na kat s kozmetikom gdje smo mislili da se nećemo dugo zadržati dok nismo otkrili razne besmislene aprate i naprave za uljepšavanje, od štapića za istiskivanje mitesera po nosu, do ludih masažera i naprave koja muškarcima širi usta za ljepši osmijeh.

Na party i gadget flooru smo se zadržali satima i na kraju kupili samo jedan mali fotoaparat imenom "Digital Harinezumi II" koji navodno snima fotke i video u stilu Lomo, Diana i Holga fotoaparata. Glavinjajući prema vrhu, na kraju smo našli nagradu za sav trud. Kat sa hobijima. Kupio sam časopis koji je nešto kao "Znanost za odrasle", a uz njega dođe maleni ribbon synthesizer u kitu - gakken sx-150 kojeg sam veselo slagao u hotelu nakon toga. Taj synth je kruna mog šopinga u Japanu. Što jest jest, slab sam na muzičke instrumente. Uglavnom, Lo i ja smo se složili da je posjet ovoj robnoj kući bila definitivno jedna od top stvari koju smo napravili u Japanu. Luđi izbor robe rijetko se gdje može naći osim u jednom sićušnom dućanu u Akihabari u koji sam doslovno jedva ušao jer je pretrpan svim i svačim, ali je imao veličanstven odjel s japanskom, vrlo moguće dječjom pornografijom.

U hotelu čitamo mail koji šalju roditelji da je neki vulkan na Islandu eksplodirao i da ima problema sa zračnim prometom u Engleskoj. Pitamo se čemu panika. Lo pakira kofere do pola.

NOVAC

Službeni novac u Japanu je Yen i nema svoju sitniju inačicu. Nema decimala, to je baš divno.
Najbolje je prije odlaska na put provjeriti kako stoji tečaj kod nas, a kako u Japanu. Vrlo moguće da je mijenjanje novca u Japanu povoljnije. Eura ili dolara, naravno, ne kuna. Plus što naše banke (Zaba i Raiffeisen sigurno, za ostale ne znam) naplaćuju nekakvu naknadnu od 300 kn za mijenjanje kuna u yene. Da ne bi. Pa smo mi eure promijenili u Japanu što nam je ispalo dosta povoljnije. No tečaj se mijenja svakodnevno tako da smo u 3 tjedna boravka novac 3 puta mijenjali po tečaju od:
1. na aerodromu 1 euro = 123,80 yena
2. sljedeći dan u mjenjačnici 1 euro = 122,72 yena
3. nakon tjedan dana u istoj mjenjačnici 1 euro = 120,37 yena
4. i zadnji put kad smo morali produžiti svoj boravak - u nekoj mjenjačnici koju smo našli usput 1 euro = 119, 23 yena

Bilo bi najbolje da smo sve promijenili odmah u prvoj mjenjačnici na aerodromu na koju smo nabasali (gore na katu, ne dolje u prizemlju - tamo je već tečaj bio nešto nepovoljniji), ali smo mislili da je na aerodromu tečaj sigurno nepovoljniji nego u gradu. E pa nije. Opet, sve ovisi koliko novaca mijenjate. Na manje sume nije to sad neka razlika/ušteda da bi trebali gubiti vrijeme tražeći mjenjačnicu s napovoljnijim tečajem. Mjenjačnica nema sada baš na svakom koraku pa možda nije loše prije puta pogledati gdje je najbliža mjenjačnica kraj vašeg mjesta boravka. Ali opet, nabasat ćete na mjenjačnicu, nije da nećete. Inače smo, čim smo došli, probali promijeniti novac u HSBC banci jer smo na netu vidjeli da im je tečaj ok. No da bi tamo promijenio novac moraš biti klijent te banke. Weirdos.

Za mijenjanje novca će vas tražiti pasoš, a na odlasku smo na aerodromu promijenili natrag jene u eure.

Oboružajte se gotovinom. Mi, kao ljudi koji su davno prihvatili da je papirnati novac izumro i da su kartice novi novac (i žvake ćemo kupiti na karticu) nismo baš na skroz mogli vjerovati da je taj narod toliko anti kartično nastrojen. Ali je. Tako da ne prepuštajte ništa slučaju i napunite novčanike vrijednosnim papirićima. Ionako vam ih tamo nitko neće ukrasti čak niti ako vam novčanik viri iz otvorene torbice (kao jednoj ženski koja me gotovo dovela u iskušenje da je naučim pameti :)) ). Maestro vam sigurno neće proći dok ćete Masterom moći platiti u hotelima i većim dućanima. Super je fantastično da nemaju POS uređaje, ali novcem ne barataju kao normalni blagajnici nego kada nešto platite, taj novac stave u neki aparat, aparat novac prebroji i izvrati ostatak. Nu zaista... (ok, ovo smo vidjeli par puta, nije da je tako baš na svakom kiosku. Btw nema kioska nego malih dućančića, al' o tome sam već pisala). Za Diners ili Amex ne znam kako stoje tamo, ali ja ionak ne znam zašto bi netko imao te kartice, pa...

Kada nešto plaćate, novac vam gotovo nikada neće uzeti iz ruke. Postoji mala posudica na svakoj blagajni u koju trebate staviti novac. Prodavač će taj novac uzeti iz posudice i ostatak će vam vratiti većinom zajedno s računom, obavezno s obje ruke. Neko vrijeme nas je malo izluđivalo zašto tako uporno vraćaju novac s obje ruke, no onda smo saznali da je to puka pristojnost i dio njihovog bontona. Nije da nismo doživjeli jednom il' dva put i vraćanje novca jednom rukom :)