petak, 30.01.2009.
Istina o odraslima
"Mon dessin ne représentait pas un chapeau. Il représentait un serpent boa qui digérait un éléphant. J'ai alors dessiné l'intérieur du serpent boa, afin que les grandes personnes puissent comprendre. Elles ont toujours besoin d'explications. Mon dessin numéro 2 était comme ça:
Les grandes personnes m'ont conseillé de laisser de côté les dessins de serpents boas ouverts ou fermés, et de m'intéresser plutôt a la géographie, a l'histoire, au calcul et a la grammaire. C'est ainsi que j'ai abandonné, a l'âge de six ans, une magnifique carriere de peinture. J'avais été découragé par l'insucces de mon dessin numéro 1 et de mon dessin numéro 2. Les grandes personnes ne comprennent jamais rien toutes seules, et c'est fatigant, pour les enfants, de toujours leur donner des explications."
- 21:29 -
ajde de (1) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
ponedjeljak, 26.01.2009.
Childhood reminiscence
all swallowed in their coats
with scarves of red
tied ’round their throats
to keep their little heads
from fallin’ in the snow
And I turned ’round
and there you go
And, Michael, you would fall
and turn the white snow
red as strawberries
in the summertime
:::Fleet Foxes - White Winter Hymnal:::
Na fotki su moji 10 godina stariji brat i bratić dok su bili male bebe :)
- 22:09 -
ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
Post prije spavanja
Bio je radni vikend. Jučer je bilo super, ali danas je bilo nevjerojatno naporno. A sutra je ponedjeljak, a ja nisam ni veš makla sa sušilice koji tamo stoji već tjedan dana.
Ustvari uopće ne želim ići spavati. Ja počinjem funkcionirati tek oko 22h, oduvijek jesam. Kada bi svi napokon otišli spavati nastao bi mir, nitko me u mojoj sobi ne bi dirao i uz svjetlost noćne lampe nastajalo bi svašta. I ništa. Prve zrake sunca potjerale bi me u krevet jer tada se počinje buditi buka dnevnog života. I dan danas mi najviše odgovara noć za rad, tada taj neki mir i spokoj obuzmu kako vanjski svijet tako i moju unutrašnjost i inspiracije ne fali. I šta da sad s tim radim kada spavat moram ići u 23h, najkasnije 24h. Na žalost nisam od onih ljudi kojima je dosta 5, 6 sati sna. If I don't get my beauty sleep, sljedeći dan ne funkcioniram nikako, loše mi je i taj dan je propao. I inače ne funkcioniram dobro, pa bar još da nisam i neispavana. :)
Užasno me muči starenje. Uvijek tvrdim da to nije istina, da je svejedno, ali nije. Mogla sam biti bilo što. Bila sam prelijena da budem išta. Mogu biti još uvijek, naravno, i radim na tome, ali vrijeme sve brže prolazi i to mi ide nevjerojatno na živce. Falim si ja od prije, fali mi to da ne moram ići spavati u 23h i da mogu ići van kad hoću, užasno mi smeta što su mi izlasci postali tako naporni, što moram misliti na toliko faktora, smeta mi što se ponašam kao baba, kao oni ljudi za koje prije nisam imala nikakvog razumijevanja, pa tako nemam sada niti za sebe. :)
I onoliko si star koliko se starim osjećaš i na kraju je to ipak samo kliše. Nije, ali je.
Mislim da sam na poslu imala prvi neugodni sukob s kolegicom (btw, mrzim taj izraz). I nemam pojma kako da se sada ponašam i ide mi na živce što uopće moram razmišljati o svemu tome. Koga briga, tako je nevažno. Možda sam i sve zabrijala, ali i ako jesam, opet stoji to da me to muči. I razmišljam o tome i razmišljam kako je sve to nevjerojatno glupo i zašto ljudi jednostavno ne mogu normalno komunicirati?
Tako se osjećam užasno nesretno u ovom trenutku i onda se sjetim filma Slumdog Millionaire i mislim si da od kud mi uopće pravo da se JA osjećam nesretno, ali čovjek se ne bi smio osjećati krivim za glupe i besmislene osjećaje nesreće samo zato što se drugim ljudim događaju puno gore stvari. Svakom je njegovo trenutno stanje najsretnije ili najtužnije na svijetu. Nikada se baš ne zapitamo to isto kada nam se desi nešto fakat super i fakat smo veseli zbog toga - ne znam da se baš pitamo - a kaj se ja veselim, a zamisli onog ko je dobio Nobelovu nagradu jer je izumio neku super stvar u ekonomiji, on ima pravo biti sretan, a ne ja.
00:45 je. Idem spavati. Sutra ću biti neispavana. A nisam niti posao obavila koji sam trebala jer mi treba bar tjedan dana za njega, a ne jedan vikend. Ali neću dobiti tjedan dana jer nikome to nije baš tako važno. Ne znam zašto meni je. Zato što reda mora biti. Da bar nisam tak ustrojena, bilo bi mi tolko lakše u životu............................
I mrzim svoju frizuru i boju kose.
- 00:09 -
ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
utorak, 20.01.2009.
Smučanje po četiri brda i jednom glečeru
Kad sam skužila kada sam zadnji put bila na skijanju i koliko je, pa gotovo mogu reći desetljeća prošlo, pala sam u nesvjest. Pod nos su mi gurali svašta od sarme, rakije, čokoladnih bananica, no tek me je vruća udovica sa šlagom uspjela povratiti u život. No, o tome nešto docnije...
Išlo se u Schladming. Upali smo u grupu koja se već godinama zajedno organizira i odlazi na različita skijališta u svetoj misiji pronalaženja najboljeg. Ili jednostavno uživanja u različitostima. Ili... ustvari nemam pojma koji im je razlog opetovanog mijenjanja lokacije, ali tu zamisao sveudilj podržavam. Ne treba biti rob poznatome i krotiti svoju znatiželju koja možda ubija mačke, ali ne i kršne homo sapiense (ponekad).
Malo me odbijala činjenica što je odabrana destinacija nekakvo razvikano mondeno mjesto gdje su Luka, Borna, zika i ekipa, ali dugogodišnja nostalgija za skijanjem nije postavljala suvišna pitanja. Na kraju ne da Schladming nije ni čuo za party, žurku pa čak ni igranku, nego je svaki pokušaj pronalaženja razularene ekipe završavao u toplom obiteljskom domu, pardon, tropskom obiteljskom domu.
Sve skupa nas je išlo negdje 20ak i bili smo smješteni u 3 drvene kućice (vidi gore sliku). Bilo je tu avanturističkih mladića, starmalih parova (tu ću nažalost sebe morat strpat) i pravih obitelji s djecom. I svi smo si bili super truper i igrali društvene igre i pili razna pićenca i ustvari je bilo toliko ugodno da sam se povratka u real life užasavala kao i programa RTL-a. U kućici smo imali i saunu što je moj tihi mokri san (iako se radilo o suhoj sauni) iako su naši susjedi od cijele svoje kuće napravili saunu, valjda zato da si mogu pokazivati tko ima ljepše gaće. Uživali smo u blagodatima grijanja (bilo je i centralno, ali imali smo i peć na drva) dok su nam iz domaje stizale poruke o tome kako se isključuje plin na radnim mjestima i kako će apokalipsa, evo sad. Na takve vjesti bi pobjegli u saunu i na 100c - ihaaa - ko deve, možda uspijemo akumulirati...
Staze su me oduševile. Mi smo bili smješteni na Reiteralmu, brdu koje je žičarama povezano s još tri brda. Naše je bilo najdesnije, a visina svih brda je oko 1800m. Ne sjećam se da sam ikada bila negdje gdje je postojao toliki obim i raznolikost staza. Mogao si pronaći stvarno sve, za svačiji ukus. A staze dugeeee...i samo ideš swoosh, swoosh, swoosh!!
A onda smo otkrili noćno sanjkanje.... eh, toliko cike, graje i vriske dugo nisam čula od ozbiljnih i odgovornih jedinki koje inače u svakodnevnom životu rješavaju glad u svijetu, atomsku fuziju ili nekom kuhaju kavu. Staza je duga nekih 4, 4 i pol km, a na vrh te odveze Mario iz Tuzle s motornim sanjkama. Djelomično osvjetljena staza izgleda uglavnom kao i svaka asfaltirana cesta koju zadesi da se serpetina uzduž planine (al pokrivena snijegom, jasno) te je vjerojatnost da se strmopizdite u provaliju (doduše, tu je drveće da ublaži kotrljanje) samo takva. Pokoja zaštitna ograda na nekim zavojima za nama je ostala probijena....
Prije jurcanja trebalo je skupiti hrabrost u čemu se zaista iskazala vruća šljivovica sa šlagom (!) posipanim cimetom (napokon sam pronašla piće koje objedinjuje sve moje strasti - topli, a fini alkohol, slatko i cimet :) ). Pićence se zove Heiße Witwe iliti vruća udovica. Konzumirala sam ga još.
Sve i da je cjelokupno skijanje bilo spektakularni fijasko, sve bi izukao zadnji dan kada smo se popeli na blizu 3000m na glečer Dachstein. Slikala sam ko sumanuta, 50 puta jedno te isti kadar pokušavajući odnjeti djelić te veličanstvenosti i zarobiti tu ljepotu i nevjerojatni mir i sklad. Nije mi uspjelo. Slike su beživotne i omeđene, a na Dachsteinu je prostranstvo beskrajno i samo se želiš raspršiti po njemu. Maštala sam kako bi voljela otići živjeti tamo na 6 mjeseci, taman od rujna do ožujka, zatvoriti se u studio i snimati, mora da te inspiracija pere samo tako. Bez ljudi, ili barem bez puno ljudi koji se onuda muvaju. A kada su sunčani dani na skije i swooooosh! Uređenih staza ima tek par, ali su krasne i cijelo vrijeme sam se pitala zašto je ovdje toliko ljepše i spokojnije i uzvišenije nego na onim našim brdima?
Pa da - nema drveća nego je svud oko tebe snijeg i stijene i ništa ti ne omeđuje pogled. Kažu da se vidi sve do Češke. A naravno može se skrenuti s uređenih staza pa malo swooshati po stjenama prekrivenim netaknutim snijegom. Probala sam malo i to i samo što nisam uronila u najmekaniji snijeg ikada i ostala tamo spavati ko beba na najmekšem oblaku (ili čemugod nadnaravno mekanom).
Na kraju smo posjetili i Eispalast odnosno ledenu palaču... I to je bilo prilično breath taking... Da li radi prirodne pukotine u glečeru (kao, kad je već tamo) koja nam pruža pogled na najfiniji kristalizirani led ili čisto radi turističkih tj. kapitalističkih interesa (bit'će), Austrijanci su izdubili krasan prostor u samom glečeru priključivši tom dubljenju i izradu skulptura, mahom Ice Age tematike (pa tako srećemo Sida, Scrata, Diega...).
Prostor je razveden i ima više međusobno povezanih prostorija koje su sve osvjetljene diskretnim šarenim reflektorima kojima i sam možeš upravljati i mijenjati boju po želji. Weeee! Na ulazu se nalazi ledena skulptura knjige iznad koje stoji znak Gästebuch, pa smo mi izvadili svoj švicarski nožić i uklesali svoje prisustvo.
Navečer smo izmišljali jela od preostale hrane po principu - ništa baciti, sve u želudac. Nutela i grah, ma možeeee. Pakiranje i rano ustajanje jer u 9 već moramo mrš van iz kućica. Ljubazni Austrijanac došao je pregledati kućicu i tjerao nas da operemo svaku žlicu objašnjavajući da to nije uključeno u cijenu pospremanja koja iznosi 80eura. Yik! Pakiranje u aute i mah mah i Luki i Borni i Reiteralmu i Hochwurzenu i Planaiu i Schladmingu i skijanju i rakiji i sauni i pikšnriju (kojeg smo mlatili bez prestanka prva tri dana) i MTVju koji više uopće ne pušta spotove nego prebolesne 'reality show'-ove (valjda sad M stoji za Maloumna, umjesto Music Television), ali se u obje kućice vrtio danonoćno, i vrućoj šljivovici i najteži mah mah Dachsteinu, s čežnjom u duši i suzom u oku.
------------------------------------------------------------------------------------------------
Photo story:
...ovako izgleda kada se gondolom ide na vrh Dachsteina
...pogled s vrha
Izgradili su konstrukciju koja nadvisuje stijenu pa se može stati na staklo tipa kao da lebdiš. Uživo to izgleda prilično scary, pogotovo što je staklo puno pukotina. Ne mogu vjerovati da nisam slikala natpis koji kaže da se ne bojimo pukotina i da slobodno stanemo na staklo :))) Nadam se da je Morana mudrije postupila sa svojim fotićem.
.........Eispalast
- 21:07 -
ajde de (2) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
utorak, 06.01.2009.
Wheels of fortune
Dok je nova godina još friška, postoji tendencija da se svemu što nam se dogodi pridaju razno razna značenja, traže skrivene poruke, da se te dane i događaje gatarski čita kao šalicu popijene kave. Prvi dan u ovoj godini mi je katastrofalno krenuo - bio je to niz pogrešno donesenih odluka i loših raspleta. Prva stvar sljedećeg dana koja mi se dogodila bila je da sam osvojila ogromnog pandu. Saker sam za plišane životinje, a kod plišanih životinja veličina je oduvijek bila bitna :)
Rano ujutro krenuli smo u nabavku potrepština za skijanje, a prva stanica bio je King Cross. Čim sam ušla oduševila me je ogromna kutija za hvatanje igrački - moja valjda najdraža sajamska igra. Ubacila sam 5 kn, namjestila ogromnu hvataljku i zatim je gledala kako podiže jedinu igračku koja mi se sviđala - velikog pandu. Nisam se htjela veseliti do zadnjeg trenutka, ali kada je hvataljka donijela pandu do rupe i kada su se vratašca počela dizati, nisam mogla vjerovati da sam upravo osvojila ogromnog plišanog pandu.
I što mogu iščitati iz takvog početka godine? Kao u uvijek - da će biti fakat crappy dana, ali će biti i onih koji će me iznimno veseliti i koja ću rado pamtiti. To je neizbježno. Bitno je samo uhvatiti dobar omjer.
- 14:51 -
ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
ponedjeljak, 05.01.2009.
2008 - Time Capsule
2008 godinu ću, ako po ničem drugom, definitivno pamtiti po putovanjima. Kada se prisjećam gdje sam sve bila ove godine redovito izostavim barem jedno mjesto. A da – i tu, a da, i tamo. S obzirom da stvarno volim putovati, to zvuči baš divno.
Godina je započela Los Angelesom - poslovni put u svrhu NAMM showa [to je ogromni sajam muzičke opreme koji se održava u Anaheimu svakog siječanja. U sklopu tog puta trebali smo ići i u Meksiko, u Ensenadu gdje se nalazi tovrnica tzv. ‘meksičkih Fendera’ i tome sam se stvarno užasno veselila jer do sada još nisam bila u Meksiku. To je na žalost propalo zbog glupog Fenderovog previda da Hrvati nisu u Europskoj uniji zbog čega nam trebaju neke posebne vize za ulaz u Meksiko. Izvisili su i Turci iz istog razloga pa su nas onda tog ‘meksičkog’ dana odfurali u LA Zoo, što mi je bio prilično glupav izlet (volim zološke, ali kad smo ionako imali samo taj jedan dan u LA, mogli su nas bar kroz neku glavnu ulicu provesti, da barem malo od grada vidimo).
Ustvari je i kraj 2007 bio uspješan na području putovanja – u 9. mjesecu sam bila u New Yorku, u 11. U Londonu… kao što sam bila i pretpostavljala, LA me se apsloutno po ničemu nije dojmio. Ustvari je – po ružnoći i po iznenađujućoj količini debelih ljudi za jedan ‘silikonski grad’. Jednu večer vodili su nas u neki klub gdje sam JA bila najmršavija osoba. Kolikogod mi je to možda bilo zgodno, ujedno je i stvarno alarmantno i zastrašujuće. Sjećam se da kada sam se vratila u Zagreb su mi svi ljudi izgledali neobično mršavo (nešto što se inače niti ne primjećuje!). Naravno da ne mogu o gradu suditi na osnovu 5 dana za vrijeme kojih sam ionako radila, a ne se zabavljala, ali ono površinski što sam vidjela me aspolutno ničim nije uspjelo privući niti potaknuti želju za daljnjim proučavanjem tog grada. Uostalom, kada kažem grada, treba znati da područje koje se zove Los Angeles je ustvari sastavljeno od 100injak okruga koji su jednostavno nabacani jedan do drugog. Biti bez auta tamo je stvarno nemoguće (za razliku od New Yorka gdje se sve čini toliko jednostavnije i normalnije), a javni prijevoz je gotovo nepostojeći.
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
I tako, sada sam ja htjela staviti par slikica, ali mojih LA slika nema. Nestale. Nema ih niti na jednom CDu, niti na jednom harddiscu, niti u jednom trashu…….vjerojatno negdje piju zajedno s 50 eura koje smo dobili za Božić i koji su zatim bestragom nestali…
E pa onda mi se ne da više pisati. Koja glupost. Ovo je trebao biti ogroman post s pregršt slika, al možda i bolje sve skratiti. Šta – 2008. Bila sam u LA, pa u Londonu (vodila sam mamu da napokon vidi London), pa u Rovinju na Inesinoj djevojačkoj, pa u Rumunjskoj na Inesinoj svadbi, pa dva puta u Milanu - to sam se prikrpala Zoranu koji je išao poslovno, pa u Komiži na Visu sa Cecom i Brentom, pa u Berlinu kod Maxa, ona putovanja koja su posljedica svirki ni ne računam i to je to. Valjda. Za tjedan dana idem u Austiju na skijanje na neka brda na kojima ima ledena palača na 2700m. Nadam se da to znači da je palača napravljena od leda, inače će biti baš bezze.
- 22:19 -
ajde de (2) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
četvrtak, 01.01.2009.
- 22:22 -
ajde de (3) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
