utorak, 24.03.2009.
Muke po hair manekenki
Ne mogu više gledati ovo "drvo" pa ću nadrobiti neki tekst. I nek bude dugačak pa sam mirna narednih mjesec dana :).
U subotu sam bila u Opatiji. Sudjelovala sam kao model na međunarodnom Hair showu. Sve je počelo s - ko se hoće besplatno šišati, a završilo učenjem koreografije, putem u Opatiju, dizanjem u 5 ujutro... Puno previše vremena utukla sam u nešto toliko nebitno, a za meni zaista bitne stvari nikako da nađem vremena. Izluđuje me to, fali mi samokontrole i discipline i ne znam kako da je postignem?? Lako mi je biti odgovorna na poslu kada znam da me netko kontrolira i da će se netko ljutiti ako ne radim dobro. A kad radim za sebe, kada sam sama sebi šef, kada si sama određujem rokove i ciljeve - tko će se onda derati i ljutiti na mene kada te rokove probijem 150 puta? Tko će se ljutiti kada nešto ne napravim nego zabušavam? Ljutit ću se ja sama, a nekako mi nije bed i neugodno kada se ja sama ljutim i derem na sebe. Baš bezveze. Totalno krivo postavljene vrijednosti i doživljavanja. Trebao bi me neko po golom turu natuč i fakat mi treba netko tko će me kontrolirati i svaki dan dosađivati i natjeravati dok ne napravim sve ono o čemu stalno pričam, a riječi samo lete u zrak. Unajmit ću si nekoga tko će me zvati svakih pola sata i pitati - i jesi snimila album? Jel gotov? Jel smiksan? Jel u dućanima? Jesi naučila CSS? Jesi pročitala knjigu? Jesi saznala informacije koje te zanimaju? Jesi sredila slike? Jesi poslušala ovaj bend? Jesi otišla na onaj koncert? Predstavu? Jer, o meni se jednostavno netko treba brinuti inače ne služim ničemu. A uvijek djelujem tako obećavajuće....
Hair show je prošao kao i sve slične manifestacije. Napinturaju te, srede ti friz, obuku te većma u nešto užasno, a ti čekaš i čekaš, odradiš svoju minutu i opet čekaš i čekaš i ne znaš više što bi sa sobom. Baš sam si razmišljala kako taj manekenski svijet kao izgleda nešto fora i privlačno malim curicama, ali ja da to moram raditi ubila bi se. To je valjda najdosadniji posao na svijetu. Ako si vizažist barem šminkaš cijeli dan, stilist se brine jesu li svi skockani, frizeri ne gase svoje fenove i pegle, ali menkeni samo čekaju. Cijeli jebeni dan samo čekaju i ne rade NIŠTA. Cijeli dan nerađenja ničega mi je u samoj osnovi sasvim neshvatljivo i ne mogu pronaći neki izazov u čekanju, koliko god naprčim svoje čeone žile. Opet, takvo iskustvo mi je bilo fora doživjeti jer općenito volim doživljavati bilokakva te razna iskustva (sve dok nisu bolna, što ovdje čak i nije entirely true) i jednom godišnje mi je ok i ovakav način zarađivanja mikroskopskog novca.
Možda mi ne bi sve bilo tako traumatično da mi frizerke, koje su nam frizure pripremale nekoliko dana prije revije nisu uspjele masivno spaliti tjeme i oparušiti kosu. Nadala sam se da ću se riješiti crvene boje koju neko vrijeme nosim i okoristiti se profićima da se pofarbam u bijelo s nekim ludim detaljima raznih boja, but that did not happen. Prvo su mi skinuli crvenu i onda su me pofarbali u - crveno. Čak je jedna od frizerka vidjevši rezultat na mojoj glavi upitala - zar joj nismo to sada malo prije skinuli? Ova koja me pofarbala je naravno tvrdila zauvijek kako mi je ovo sto puta bolje i kako zakon izgledam, na razočaranje moje Dane s posla kojoj se sadašnja boja nikako ne sviđa. Meni je ok jer mi je sve ok, jer ionak mijenjam boju svako malo i volim isprobati svaku. Ali me fascinira kako se ja već 15 godina samostalno farbam najgorim mogućim preparatima i ne uspijem si sjebat kosu kao pri posjetu onima koji "znaju što rade" (i tu sintagmu jako vole ponavljati). Kada želim postići da mi je kosa bijela onda obično prvo nabacim blajh s 12%-tnim hidrogenom nakon čega još prelijem glavu specijalnom farbom koja koristi hidrogen u omjeru 1:2. Mnogo hidrogena kada se sve zbroji. Ali 2%-tni preparat u "salonu" me doslovno došao glave :) Napokon me više ne boli (prve dvije noći nisam mogla spavati koliko me tjeme peklo, a teško je ležati ako ne uključiš glavu u proces), sada me uglavnom samo svrbi, a kraste se svojevoljno samo šire tjemenom. Ma, samo neka prođe... a drage frizerke ću se još dugo sjećati..........i bisernih izjava "tako je bilo i meni" (da, i so wot?!), "to je jer ti je iziritirana glava bila" (ma nije....). Da je bar jednom rekla - a sori, jebiga, desi se, ili se polušala obraniti - bilo vas je puno, ja umorna, sori... Al ok. Tih 6 sati provedenih kod frizera sam ZAISTA mogla pametnije utamaniti. Ali o tome je već bilo lamentiranja u odlmku broj 2.
Inače sam na reviji vidjela frizuru svojih snova. U backstageu grupa koja je bila ispred nas... ne mogu vjerovati da nisam imala fotić sa sobom, ni mob koji su ostali u drugoj garderobi. Šarena rozo-ljubičasto-bijela repasta kosa s otraga malom obrijanom crnom crtom. Znam da je na zgražanje sviju, ali ja sam u jadnu curu toliko buljila kolko mi je frizura bila krasna da se već počela skrivati iza drugih ljudi samo nek ona luđakinja prestane gledati u nju. Naša grupa bila je puno decentnija, što je izgedalo otprilike ovako:
I moj handsome fella :)
- 22:33 -
ajde de (2) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
