petak, 14.08.2009.
IN MUSIC (24.-25.6.) – NOTWIST (27.6.) – COCOROSIE, DINOSAUR JR (30.6.) – BLUR (3.7.) – LADYTRON (1.8.) – THERMALS (11.8.)
Sjećanja tako brzo blijede, a ja sam previše lijena da misli koje mi se roje u glavi pretočim u štivo. Šteta, voljela bih da na taj način mogu komunicirati sa sobom. Nisam ista osoba koja sam bila jučer ili prekjučer, a kamoli prije 10 godina. Kako sam ipak sama sa sobom najbliža, voljela bih znati tko je bila ta osoba od prije 15 godina, od prije 6 mjeseci, a jedini način da to sačuvam od zaborava je da stvaram svoje osobne povijesne dokumente. Ne zato što mi je specijalno bitno znati, čak štoviše, smatram da čovječanstvo njegova vlastita prošlost često sputava (iako bi istovremeno iz povijesti trebali učiti, ali je isto tako na globalnoj razini očito da se to ne dešava), nego čisto iz nekakvih sentimentalno nostalgičarskih pobuda. Iako kada čitam svoje stare zapise uglavnom mi je nekako cijelo vrijeme neugodno… kao recimo za vrijeme gledanja Brune. Želite biti na svojoj strani, jasno vam je da je sve dobronamjeno, ali jednostavno se ne možete oteti groznom dojmu neugode koji vam prožima tijelo….
Krajem 6. mjeseca zaredala se baš krasna turnejica koncerata. Htjela sam o tome pisati dok je još bilo friško, sada se svega slabo sjećam. In Music je bio iznimno ugodno i opuštajuće iskustvo. Mislim da je tome najviše doprinjelo to što ove godine nije bilo kiše iako je u to vrijeme kiša neprekidno padala jedno 3 tjedna, a i prognoza za te dane bila je također prilično crna. Line up i nije bio neki turbo super tako da su se oni koji nisu kupili karte uglavnom smijali onima koji jesu kupili karte, a ja sam čak odlučila svoje prodati jer mi se zaista nije dalo opet kisnuti; ono prošle godine bilo mi je sasvim dovoljno. Na kraju se prodaja srećom izjalovila i festival se pohodio. Družilo se s raznim ljudima koje dugo nisi vidio, gledalo se zanimljive i manje zanimljive bendove, pilo se i jelo i užicalo neke roza dekice. Festival koji će mi u sjećanju puno manje ostati po muzici, a puno više po odličnoj atmosferi, druženju i opuštenosti (osim malo živciranja zbog kašnjenja Trickija nekih sat i pol, on a school day, molitću!, pa sam koncert kojem sam se najviše veselila na kraju pogledala tek 15ak minuta).
Dan kasnije buraz mi je javio da se u Beču taman održava Donauinselfest i da u subotu svira Notwist, a sve to za džaba. Nismo se puno premišljali nego smo skoknuli do Beča, a usput smo iskoristili put da posjetimo Ikeu i poberemo par sitnica za bakin stan. Festival je ogroman i ima svega za od 9 – 99. I dalje me fascinira da je sve skupa besplatno. Pogledali smo par bednova prije Notwista, a kad je Notwist došao otpuhali su ih sve skupa zajedno s publikom.
Bili su žešći i moćniji nego ikad što sam ih do sada slušala i baš sam razmišljala kako su prokleto dobro uvježbani pa me tim više iznenadilo kad nam je Max poslije rekao da prije ovog koncerta nisu imali probu godinu dana nego su se našli na jednoj probi za taj koncert. Heh. Sutradan smo se s Maxom našli na kavi pa natrag za Zagreb.
U Zagrebu nas je u utorak čekala dvostruka poslastica – dogodilo se to da su isti dan bookirani i Cocorosie i Dinosaur Jr. Mene je više zanimalo ovo prvo dok Zoran cijelo svoje adolescentsko doba (koje, jasno, još nije prestalo) želi vidjeti dinosaure. Čak smo ih skoro u New Yorku išli gledati da utažimo tu njegovu žudnju, ali je karta bila toliko skupa pa je odustao. Eto nadoknade. Bilo mi je divno što su se organizatori uspjeli dogovoriti da se uskladi tajming svirke bendova pa da ljudi stignu na oba. Ah, tako je divno kad se onu staru ‘ljudi smo, dogovorit ćemo se’ vidi na djelu…
Oba koncerta bila su mi dobra, čula sam onu jednu pjesmu dinosaura koju jako volim pa doma po kišici koja je i dalje, izuzev ona dva dana In Music festivala, uporno padala pa sam jedva čekala da prođu ta dva dana koja me dijele od odlaska u London i gledanja Blura.
U Londonu je zaista bilo divno vrijeme, čak štoviše, bile su za njih nepojmljive vrućine i samo se o tome moglo slušati i čitati. Mi smo uživali što napokon nismo negdje gdje stalno pada kiša. Unatoč tome, uspjela sam se razboliti odmah prvi dan. Možda je to sada ‘the thing’ sa mnom i Londonom – kad tamo dođem, budem bolesna. Možda mi je to poruka da napokon počnem odlaziti i na druga mjesta – možda smo si London i ja zaista rekli sve što smo imali (touristwise). Koji god razlog da sad smislim, to ne mijenja činjenicu da sam se odmah po dolasku lijepo razbolila i da mi je to uveliko smanjilo doživljaj Blura zbog čega sam baš bila tužna i ogorčena.
S obzirom da sam na vrlo glup i samoj sebi neoprostiv način bila spušila karte za Blurov secret gig na Goldsmiths collegeu (tamo sam nekoliko godina ranije gledala Coxona i zato znam da je prostor više nego odličan za gledati Blur - uglavnom sanjaš o tome da tako neki veliki bend gledaš u takvom venueu), obećala sam si da ću na ovom grozomorno ogromnom stadionskom koncertu biti u prvom redu. U ovoj životnoj dobi mogu reći da postoji stvarno jako malo bendova zbog kojih bi podnjela odlazak na ogromni stadionski koncert. Recimo samo da U2 nije bio jedan od tih bendova. No, budući da me moj dragi imunitet izdao, sve skupa se jednostavno ustalo na lijevu nogu. Bila sam dosta iscrpljena (onak, od ničega..), grlo me ubijalo, glava je sve to budno pratila svojim bolovima.. Tako da sam se taj dan jedva ustala i spremila za izlazak iz kuće. Pa nisam došla kada su se otvarala vrata i nisam se dokopala prvog reda. Došli smo tek oko pola 6, a grandioznost onoga što smo tamo zatekli nas je zaista osupnula. Dok smo mi naivno došli tek na koncert Blura, nismo imali pojma da cjelokupna organizcaija premašuje i In Music i ...recimo Atlantis Summerc Challenge (iako, to je ustvari van konkurencije) za jedno par koplja. Atmosfera je bila super, dan divan, odmah smo nešto i pomerchandisali... Ljudi je tada već bilo hrpa i prilično me iznenadilo što je već prvih 30ak redova bilo dupkom popunjeno. Nisu ljudi sjedili na travi čekajući nego su se zaista zgusnuli i nisu bili prijateljski nastrojeni prema igri lanca probijanca. Mi smo se ipak probili i to ni manje ni više nego do 3. reda. Ajde, s time sam bila baš zadovoljna. No, onda je krenuo to stajanje, stajanje i čekanje, a sunce pržiiiii.
Divno je to što su tamo redari strašno ljubazni i stalno su nam dodavali vode tako da sam se mogla redovito hidrirati, ali moji bolesni mišići su sav taj napor jedva podnosili. Pa je došo prvi bend. Majko moja. Pa je došo drugi kojeg smo prošle godine na In Musicu namjerno izbjegli. Pa je došo treći koji je očito jako in jer se publika probudila. Ja sam samo jedva čekala da dođe Blur jer mi je bilo sve teže natjerat tijelo da ne poklekne. A onda je nastao kaos. Blur je izašao i masetina ljudi je doslovno pomahnitala. Prvih 50 redova se pretvorilo u jednu konglomeriranu masu, u jedno cjelovito biće kojime je upravljalo neko vanjsko centralno tijelo, jer mi smo u tom trenutku bili samo nebitne pore na njemu, bez vlastite volje i mogućnosti kontrole kretanja. Nadala sam se da će se to stanje nakon pjesme, dvije, tri, smiriti, jer ok, prvi val oduševljenja mora postupno jenjati. Na moje zaprepaštenje, to se nije dogodilo. U jednom trenutku Damon se našao 3 centimetra od mog nosa i pomislila sam da bi ga voljela slikati. Ruke su mi bile dolje, grčevito se držeći za neka dva dečka ispred mene dok me ono tijelo čiji sam dijelić bila bacakalo lijevo i desno, ali ne u lijevo i u desno, nego doslovno u mjestu lijevo i desno pod opasnim kutevima. Kada sam skužila da nema šanse da izvadim fotić jer ne da ne mogu pomaknuti ruke, nego ne mogu uopće upravljati sobom kao takvom - uhvatila me panika. Nisam imala više snage održavati se u vertikali, a bilo mi jasno da ako samo pokleknem prema podu, da mi više nitko neće moći pomoći.
Signalizirala sam Zoranu da idemo od tamo pa smo krenuli dijagonalno prema natrag, prema van, ali pritisak nije popuštao. Obično su ti prvi redovi agresivniji, pa se prema otraga intenzitet smiruje, ali ono tijelo je očito zahvatilo cijeli Hyde park. Osjećaj bespomoćnosti koji se u meni tada stvorio zaista je bio grozan. Htjela sam se samo naći izvan te mase, nemajući više niti najmanje snage da joj se odupirem. Tada sam ugledala da neke ljude redari prebacuje preko ograde i procijenila da ću tako najbrže izaći iz onog ludila. Zoran je krivo shvatio pa me povukao u smjeru u kojem smo do tada išli, misleći da me masa nosi. Zadnjim trzajem snage istrgla sam mu se u nemogućnosti da mu išta kažem i počela mahati redarima. Samo sam se nadala da se neću onesvijestiti prije nego me izvade van. Kada su me prebacili preko ograde stropoštala sam se na travu i pokušala doći sebi. Uletila mi je nekakva uplakana cura koju su isto izvukli preko ograde i počela me nešto ispitivati, ali ja je nisam ni riječi razumjela. Jesam li i ja fan, i hrpu nekih stvari za koje mi je nakon trećeg 'what' bilo više glupo ponavljati. Zagrlila me, valjda uslijed nekakvih emocija i nije mi bilo jasno šta ta žena sada hoće od mene. Samo sam htjela doći do zraka. Da prekinem gnjavljenje mene, ponudila sam joj maramicu, pristojno posjedila još par sekundi i onda krenula potražiti Zorana. Ležala sam na travi jedno pola sata pokušavajući doći sebi. Nevjerojatna glavobolja, grlo koje je sve to budno pratilo svojim bolovima.
Ostatak koncerta odgledala sam iz ogromne udaljenosti, približivši se bini koliko god se to moglo, a da si mogao normalno stajati u publici. Koncert je bio odličan, bend je bio odličan, zvuk je bio odličan, ali na žalost sam ga ja uspjela doživjeti samo polovično. Neka, i to mi je bilo dovoljno da budem sretna što sam uspjela vidjeti najmiliji mi bend ikad unatoč tome što ne svraju više zajedno i baš zbog toga što se ovako nešto nije činilo vjerojatnim. Čula sam zatim da će raditi na novom albumu. Onda sam čula da nisu to rekli. Žao mi je zbog toga jer bih najviše od svega voljela čuti njihov novi album. I baš me zanima kakv bi bio jer su uvijek zvučali drugačije i uvijek su unosili nešto novo savršeno kombinirajući to s nečim poznatim. I'm stuck in the 90s......
Preostala dva koncerta iz naslova ne ulaze u ovu zgusnutu turnejicu, ali su se nedavno zbila: Ladytron u Splitu kojima sam se jako veselila jer su mi stvarno dragi, a uz njih su svirali još i Pipsi i Hemendex što je najidelaniji lajnup valjda koji možeš složiti od domaćih bendova. Tog koncerta se neću sjećati u dobrom svjetlu jer je sve bilo u rasulu, bilo je nesnošljivo vruće, a organizatorima nije palo na pamet obezbjediti običnu pitku vodu (smisao za zaradu sjedi, 1) tako da sam jedno 50 puta dehidrirala. Bendovi su svirali kratko, ali unatoč tome sam uživala u Ladytronu i nadam se da ću uskoro opet imati priliku vidjeti ih live.
Thermalsi su bili u Ksetu prije neki dan i iako sam na taj koncert najviše otišla da sretnem i podružim se s ljudima (baš sam skužila da kako više ne izlazim van, vid prilike da sretnem ljude postali su mi koncerti jer je to još jedino gdje se mogu zateć izuzev doma i posla), koncert mi je bio baš dobar i veseo, ali sam nakon nekog vremena ipak izašla van jer je unutra postalo nesnošljivo vruće. Kapacitet znoja bio je toliki da se uspio kondenzirati i na objektivu mog fotića pa sam uslijed toga uslikala i par fora fotki.
Načula sam da dolaze Massive Attack, to je nešto čemu se veselim. A možda i mi opet zasviramo jednom pa će i to biti super.
- 23:26 -
ajde de (1) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
