četvrtak, 27.05.2010.

High tech & high life

8. dan - subota 9.4. Odaiba
//Odaiba je high tech district i ono kako smo mi očekivali da će cijeli Tokyo izgedati. We luv it!//



Odlučili smo se za još jednu šetnju iz knjige. 90 minute walk in Odaiba, ali ovaj put smo pametniji i uzimamo cijeli dan za taj "90 minute walk". Već sam odlazak u Odaibu je odlična stvar jer se ide Yurikamome linijom koja je nadzemna željeznica s gumenim kotačima. Vozimo se preko Rainbow bridgea, nije niš posebno. Do Odaibe se inače može doći i brodom. Dolazimo do početne stanice naše šetnje, a to je zgrada Tokyo Big Sight konferencijski centar.



Ispred zgrade je golema betonska skulptura pile za drvo. Slikamo tu pilu pola sata pa jedemo peciva koja smo si kupili za doručak. Vrijeme je prekrasno i toplo. Neko vrijeme se divimo Big Sightu pa ulazimo unutra i vozimo se liftom na vrh da ulovimo kakav lijep pogled. Nažalost izlazi na terasu su zaključani. Osluškujem predavanje iz jedne od konferencijskih sala i čujem nekog kako viče: "Acaaaaaa!" i nakon toga gomilu kako plješće. Zaključujem da je to konferencija o karateu, netko je upravo polomio čelom par cigli.



Odlazimo dalje i šećemo uz more, jako je romantično. Mašemo nekim Japancima koji se spremaju za skijanje na vodi. Zavidim im. Onda vidim tri ogromne meduze. Više im ne zavidim. Poslije kratke šetnjice dolazimo do golemog panoramskog kotača za koji ne tvrde da je najveći na svijetu. Valjda je London Eye najveći. Pokušavamo naći gdje je ulaz na kotač ali nam to ne polazi za rukom već na neka bočna vrata upadamo u futuristički Toyota salon. Taj salon nije samo salon autiju nego i demonstracija raznih toyotinih tehnologija i postignuća i totalno nam je cool. Prvo smo se vozili u hidrauličkom simulatoru utrka, pa smo isprobavali toyotin sustav optimiziranja sudara. Zabio sam se frontalka u kamion i poginuo, ali Toyota se umjesto s predviđenih 75 km/h skucala u kamion s 45 km/h uz uključene razne sigurnosne sustave i u stvarnosti bih možda preživio. Sustav uključuje radar i kompjutere i svašta još. Ne znam je li to već u serijskoj proizvodnji. Onda sjedamo u Priusa koji si jako priželjkujemo unatoč tome što nije baš najljepši i zaključujemo da je to fakat fora auto i da to moramo imati. Kad bi barem Hrvatska umjesto da naplaćuje dodatne namete na Prius zbog baterije počela kao i sve razvijenije države davati poticaje za kupnju tog auta. Malo nam je ipak preskup, mi bi si evetualno mogli priuštiti ovakav Prius:


Osim hibridnog auta imaju i hibridne bicikle. Živila Toyota. Inače svi ti japanski proizvođači imaju hrpetinu modela koji se ne prodaju izvan Japana. Na ulicama cijelo vrijeme susrećemo neke čudne aute i skutere. Modeli koji postoje kod nas se kod njih drugačije zovu, pa je Toyota Yaris kod njih Toyota Vitz.



Odmah do tog salona je robna kuća Venus Fort koja ima umjetno nebo na kojem se mijenja doba dana svakih pola sata. Nakon nekog vremena je postalo potpuno iscrpljujuće, i, prema očekivanju, 90 minute walk se totalno izrodio u "već par sati" walk. Odlazimo u Miraikan, muzej budućih tehnologija i izuma.



Imamo samo sat i pol za muzej, jurcamo do izloška do izloška. Pokušavamo ukloniti tumor na crijevu uz robotsku pomoć, ali nam ne uspijeva, pacijent završava s proburaženom unutrašnjošću. Super je muzej, ali prebrzo moramo van. Muzejski shop je ipak lošiji i od Londonskog i od Njujorškog science muzeja.



Hodamo prema zgradi Fuji televizije i nadamo se da bi se mogli uspeti u onu kuglu na 25. katu u kojoj je restoran, ali dolazimo pola sata prekasno. Nema veze jer ispred imaju SPIRALNI KRUMPIR. Ljubav. Nakon konzumacije krumpira odlazimo u robnu kuću preko ceste da dočekamo mrak pa da vidimo zakaj se most zove Rainbow Bridge. Pao je mrak, ali most je osvijetljen jednolično zelenkasto. Dotle smo mi ispustili dušu u robnoj kući kupujući suvenire. Robna kuća ima nekakav vodeni šou na moru povodom kraja radnog vremena koji uključuje projiciranje 3D slika u visoku vodenu izmaglicu uz dramatičnu muziku:


Japanci se opet pokazuju kao kraljevi kiča...neopisivo. Rainbow bridge je i dalje bezbojan pa odlazimo doma slomljeni.

- 09:28 -

ajde de (3) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

9. dan - nedjelja 10.4. Harajuku, Deerhoof

Opet smo mrtvi umorni pa se odlučujemo ne dići rano. Kasnije idemo do Harajuku u nadi da ćemo sresti Elvise i cosplayere. Dolazimo na Harajuku, a tamo opći metež.

Gužva kao na dva Camdena uz nevejerojatan sadržaj dućana. Kupujem si crno bijelu kravatu na kockice. Na izlasku van iz Harajukua shvaćamo kako nije ni tako loše jer smo ipak u prosjeku viši za glavu od ostalih pa nam je izlazak iz ljudskog labirinta ipak malo manje klaustrofobičan.



Kroz nenormalnu gužvu dolazimo do mostića gdje je nekoliko cosplayerica koje poziraju mahnitim fotografima (pa i nama), a onda odlučujemo da ćemo Elvise potražiti poslije, a prije toga odlazimo prema Meiji hramu.



Šetnja do hrama se doimala kao sto godina, ali u hramu je jako lijepo (jesam li već rekao da Japanci imaju smisao za jako lijepo? i za jako kič?) i održava se neko shinto vjenčanje pa slikamo svu to kostimografiju, doduše, ne baš uspješno.



Lo piše molitvu na papirić pa malo čitamo tuđe molitve s drvenih pločica (drvena pločica za napisati molitvu - 500 yena/30 kn). Jedna od njih je samo potpis nekakvog grafitti crew-a. Na pola puta do cosplayer mostića stajemo u suvenir shopu gdje sam si kupio džepni sat s nekim ludim samurajem. Jako smiješan i fora. Oduvijek sam želio džepni sat. Nakon toga jedemo pizzu i spaghette. A naručili smo i edamame. Edamame je došao hladan, neslan i s dlakavim mahunama. Uz spaghette sam dobio i juhu. Popio sam ju, ali mislim da je bila pileća, iako smo nastojali precizno objasniti da ne želimo jela s mesom. Ne sjećam se doduše koji je okus pileće juhe pa nisam siguran. Nakon svega odlazimo tražiti Elvise, ali počinje jak vjetar i vidimo grupicu Elvisa u odlasku. U Yoyogiju ih nema, ali zato ima demo bendova.



Uglavnom podsjećaju na Tonija Cetinskog i Leteći Odred, ali na izlazu nailazimo na pravi i sasvim kvalitetan boy-band. Skockani Japančići pjevaju krasne R&B harme preko matrice. Saša, Tin, Kedžo & Suzuki.

Nešto kasnije odlazimo u Roppongi u Super Deluxe club gdje je koncert japanskih grupa OneOne i Oni. Super Deluxe je očito ironično ime jer naspram njega i Kset i Močvara izgledaju ko Lisinski i Zagrebačka Opera. I ovo je šala jer Zagreb nema operu, ipak je to pripizdina.



Oneone je grupa koju tvore japanka Satomi iz američke grupe Deerhoof čiji smo fanovi te članovi meni nepoznate japanske grupe Tenniscoats: Na koncertu prepoznajem da im je za bubnjevima Greg Saunier, suosnivač Deerhoofa koji u Zagrebu sviraju 26.4., a ja nisam još kupio karte pa me strah da ih ni neću naći. Razdragano pratimo koncert OneOne koji protiče u opuštenoj atmosferi uz Tokyo Ale.



Nakon što su završili sa svirkom zaustavljam Grega pa ćaskamo. On kaže da se veseli svirci u Zg i da pamti KSET kao jedan od najposebnijih koncertnih prostora i da su Satomi i on baš pričali o Zagrebu večeras prije koncerta. Oduševio se time što sam i ja iz Zagreba pa je reko da će me stavit na popis. Odlično, ako ne uspijem kupiti kartu. Nakon njih svira Oni (to je žensko ime) iz benda Afrirampo. Afrirampo je svojedobno također nastupao u Zagrebu, to je ženski dvojac koji je stvarao nevjerojatan noise, no ovo danas je puno mirnije, akustične kantautorske pjesme većinom havajske melodije. Nakon koncerta se ostajemo družiti s Gregom, nekim čudnim Novozelanđaninom, Englezom i dvije Japanke. Jedna od njih mi objašnjava da je na mom džepnom satu lik iz Kabukija. I kaže da Kabuki sad ne valja, kaže da je nekad bilo bolje i netko iz njene obitelji je bio Kabuki glumac. Živjela je 17 godina u Italiji i sve geste su joj "talijanske". Druga Japanka je veganska kuharica. Daje nam upute kako doći do restorana u kojem kuha u srijedu jer svaki dan kuha na drugom mjestu. Pijani glavinjamo do podzemne i u hotel. Suznih očiju od muke navijam sat za sedam ujutro jer sutra idemo prema Kyotu i Hiroshimi.

- 09:27 -

ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

PUŠENJE i BON TON



Navodno Japanci jako puno puše, ali zbog svoje ultra zdrave prehrane su poznati kao svojevrsni medicinski fenomen jer ne oboljevaju od raka pluća. Bila kako bilo, pušenje je kod njih regulirano na pomalo čudan način.

Naime, pušenja nema NIGDJE. Ili se tako barem čini na prvi pogled. Ne smiješ pušiti dok hodaš. Ne smiješ pušiti niti dok stojiš, ako ne stojiš na mjestu predviđenom za pušenje. Ne smiješ pušiti za vrijeme koncerta. Ali izgleda da nakon koncerta smiješ. Ne smiješ pušiti u restoranu, osim kada smiješ...

Istina je negdje u sredini. Zaista, na ulici nema pušenja dok se hoda. Tu i tamo postoji i znak da se ne smije pušiti i hodati, a postoje i 'policajci' s uniformom koja upozorava da nema pušenja i hodanja:



Idu okolo i valjda love oni koji ipak puše dok hodaju, iako nisam vidjela nikoga da krši to pravilo. Zato na javnim površinama postoje tzv. "Smoking area" gdje se pušači okupe i puše do mile volje.



U zatvorenim prosorima (podzemna, shopping mall) također postoje posebne prostorije namijenjene pušačima. Koji je gušt onda u takvom 'tempiranom' pušenju zaista ne znam, ali ja ne znam koji je gušt u pušenju općenito, pa onda tak svejedno :)

Svima je poznato da su Japanci strašno učtivi i da imaju kompliciran i nevjerojatno razrađen sustav međusobnog poštivanja. Možda vas iznenadi što vam svugdje ostatak novca i račun pružaju s dvije ruke, no to ne samo da spada u učtivost, već označava da ste jednakog ili višeg statusa kao i prodavač. Znači oni koji vam kusur i račun vraćaju jednom rukom vas ustvari smatraju manje vrijednim od sebe :D :D :D To je samo jedan od raznih načina gestikularnog ispoljavanja učtivosti, no na njemu ću se i zaustaviti.

Druga neobičnost s kojom ćete se susresti u Japanu i morati joj se prilagoditi je da nema brisanja nosa u javnosti. Zašto je onda ok da ženi u podzemnoj visi šmrklj iz nosa i to nije nepristojno, ali je nepristojno da ga ona obriše - beats me :))) Nema kašljanja, nema jedenja u hodu (a nema baš niti u podzemnoj ili na bilo kojem drugom mjestu koje nije za to predviđeno), nema glasnog pričanja na mobitel u podzemnoj, nema zvonjave mobitela. Mnogi nose maske za lice, no nisam uspjela skužiti da li ih nose samo oni koji su paranoični da će se razboliti ili ih nose oni koji su bolesni, pa iz učtivosti da svoje bacile ne šire na ostale.

Stoji se u redu za podzemnu:

(zna se točno gdje će se svaka vrata vlaka otvoriti, to je nacrtano i na podu, i ispred te oznake se uredno ljudi poslože jedan iza drugog), stoji se u redu za pivo, pristojno se stoji u redu bilo gdje gdje ima više od jednog čovjeka. Divno. Doduše, dok hodaju (jure) nisu previše učtivi, ali za takve slučajeve ionako imaju znakove upozorenja:


A također, za očito još jednu 'neučtivost' su uveli pravilo da usred najveće gužve u podzemnoj postoji vagon u koji smije ući samo žene :)))


Zamislite da kod nas klinac samostalno skine cipele kako bi mogao noge staviti na sjedalo. Divno.

- 09:25 -

ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

subota, 22.05.2010.

Samo ambiciozno!

6. dan - četvrtak 7.4. Yanaka



Plan za danas je konačno vidjeti neke hramove i napraviti šetnju iz knjižice o Tokyu koju imamo. Ime šetnje: "90 minute walk in Yanaka". Krenulo je dobro, hramovi su jako zgodnički. Ulazimo u uličicu Yanaka Ginza i malo razgledamo dućančiće u kojima se da naći zgodnih suvenira. Postajemo umorni, već je prošlo "120 minutes". Dolazimo na Yanaka groblje - ljudi piknikuju i partijaju na groblju (na ovom to očito nije zabranjeno kao na Aoyama groblju). Pa smo se uspjeli izgubiti. Pa smo se našli i posjećujemo hram u kojem je velika statua Buddhe. Već smo satima na nogama koje nam sada otpadaju i stižemo gladni i žedni do Nezu stanice koja označava kraj naše "90 minutne šetnje" pa odlučujemo pješice za Ueno jer je blizu.



U Uenu je proštenje kraj nekog hrama. Kupujemo noodlese na jednom od štandova. Pitamo dedu jel vegetarijansko i on pokazuje da ima samo zelje i luk, to je 100% vegetarijansko. U noodlesima smo pronašli male račiće - kozice. Ili se barem nadamo da jesu jer su mogli biti i mali žoharčići. Neme veze, nećemo sad baciti... Kupujem spiralno izrezan krumpir naboden na ražnjić i umočen u neku smjesu začina...njaaaam! Prizori rascvjetanih trešanja su predivni, sortiranje tih fotografija bit će prava muka. Primjećujemo da ljudi u parku puše samo na mjestima gdje stoji znak "smoking area". Slatko. Ne volimo pušenje. Vidjeli smo i znak "Nemojte pušiti dok hodate". Prije odlaska u hotel odlazimo u Ochanomizu gdje u jednom gitarskom dućanu kupujem teško nabavljiv japanski overdrive i jednu plavu pedalu po zbilja povoljnoj cijeni. Izludjeli smo od bolnih nogu pa odlazimo u hotel. 90 minute walk se ionako izrodio u 420 minute walk i satrti liježemo u krevet. Odlučujemo da sutra nećemo tako ambiciozno...



7. dan - petak 8.4. Ueno

Probudili smo se još uvijek bolnih nogu. Inače, svako jutro se sjetim da imamo aspirin koji bi mogli popit navečer, no nikad ga ne popijemo. Idemo ovaj put u zoološki vrt, uglavnom zato jer nam se jako svidio Ueno jučer. Prolazimo kroz još prekrasnih rascvjetanih trešanja. U Tokiju u ovo doba godine jednostavno je prelagano dobiti overload prekrasnog. Latice trešanja padaju poput snijega, a grane se nadvijaju nad promenadu u parku. Odlučujemo otići u Zoološki jer imaju sliku pande. Na ulasku u Zoo piše da nemaju pandu, Ling Ling je uginula prije dve godine u dubokoj starosti od infarkta. Nema veze, ulazimo u zoološki da malo razgledamo. Zoo je ok, ali ipak u skladu s japanskim nemarom za životinje, neke od životinja imaju dosta ružne nastambe. No same životinje izgledaju dosta ok. Vidjeli smo gorilu koja si zna sama otvoriti flašu vode s prstima (ostale otvaraju sa zubima). Samo čekam da vrati vodu čuvaru u glavu i kaže "Rekla sam Perrier, a ne Evian, seljačino!". Obilazak zoološkog traje tradicionalno predugo, na kraju se vozimo šarenim monorailom u drugi dio zoološkog. U drugom dijelu je dječji zoo gdje možemo dragati ovce i koze i natjeravati kokoši i patke. Tu se zadržavamo dugo jer su koze jako simpatične, a i ovce su ekipa. Našao sam i prvog prijatelja u Tokiju, rekao mi je "Meeeeeeee!".



Na izlasku iz zoološkog je jezero po kojem plove labudovi, ali ne pravi već pedaline u obliku labuda. Izgleda užasno smiješno i ne bi si mogli oprostiti da se ne provozamo labudom pa smo uplatili 30 minuta.



Dovoljno da si nažuljam leđa na premalom sjedalu. Fakat se ponekad osjećam ko guliver u zemlji patuljaka. Nakon što smo kročili iz labuda na kopno - opet ono isto proštenje od jučer. Odlučujemo da nećemo noodlese sa žoharima nego kupujemo čokoladne banane na sticku. Odlazimo u neki gadget shop koji nam je preporučio netko s foruma. Pronalazimo lolita kostime od kojih nijedan nije baš Lollin broj, ali kupujemo neke sitnice i Lo kupuje neki čudesni grudnjak kojeg demonstrira ženska na televizorčiću. Nakon toga smo otišli do Suzunoya Building gdje smo trebali jesti vegetarijansku hranu jer smo našli lokaciju na internetu. Restoran je u skrivenom kutku robne kuće na odjelu s tatamijima i djeluje posh iako na krajnje čudnoj lokaciji. Tek smo ga iz trećeg pokušaja našli, lutajući po 2. katu prepunom otmjenih kimona i tekstila. Restoran napokon jedva skužimo i pitamo imaju li vegetarijansku hranu - kažu da da. Stiže Lollina hrana, al ja sam mislio da je moja pa sam ju zasuo nekim začinom za koji sam otkrio da je chilli pomiješan s uranom. Pakleno ljuto. Onda je stigla i moja hrana pa je Lolli morala jesti pakleno ljutu hranu od koje joj curi nos, a ne smije si ga obrisati u restoranu jer je brisanje nosa u Japanu navodno jako nepristojno. Dotle sam ja jeo svu silu vegetarijanskih čuda u svom obroku.

Na kraju sam pojeo i neki jastučić punjen grizom, a zakleo bih se da su unutra bili i komadići sipe ili nekog rođaka od lignje. Al štoj mogu, Japanci imaju problem sa shvaćanjem vegetarijanstva. Nakon toga u zgradi preko puta kupujemo čokoladno pivo, pivo od breskve i neku šaumrolu punjenu čokoladom umjesto šaumom. Način na koji su umotali tu šaumrolu je fascinantan. Dvije šaumrole su umotane u papirić. Zatim su složili kutiju u koju stanu te dvije šaumrole. Zatim su u kutiju stavili specijalan hladni paket koji pomaže da šaum role budu na hladnom dok ih transportiramo. Zatim su ubacili higijenske maramice da si možemo očistiti ruke prije jela. Kutija je zalijepljena specijalnom naljepnicom na kojoj piše kad je kolač napravljen i do kad traje. Zatim je kutija stavljena u vrećicu kojoj je vrh zaljepljen selotepom s logotipom slastičarne. Ajme koje vejstanje, a tako religiozno recikliraju... Sva ta ambalaža, a samo smo htjeli odmah ubaciti kolač u dva zalogaja u usta... Vratili smo se u hotel, degustirali obje pive, pojeli kolače i zaspali.

PREHRANA (iliti kako preživjeti kao vegetarijanac)
Sve priče o tome da je Japan užasno skup i da ćete bankrotirati ako samo pomislite da odete u Japan, nemaju veze s vezom. Kao i svugdje, neke stvari su skuplje, neke jeftinije. Kao i svugdje, mogu se naći zaista jeftine stvari, a možete dati i besmislene svote za besmislene stvari.

Različito od uvriježenog mišljenja, Japanci ne poznaju u potpunosti koncept vegetarijanske prehrane. Jedu malo i izuzetno zdravo, ali ta prehrana sadrži ogromne količine mesa i ribe. Sve je s mesom ili ribom i gotovo je nemoguće pronaći nešto što nije. Kako prežive oni koji uz to ne jedu ni jaja, ne znam. Vegani vjerojatno umru u Japanu. Ili na vrijeme emigriraju, recimo u Indiju. Uz to, sir je u Japanu prava rijetkost te se smatra poslasticom i strašno je skup. Uz jedno jelo dobili smo malu kocku sira za mazanje "Happy cow". Ne znam uz što smo to trebali jesti, ali to je valjda pokazatelj da se radi o finijem restoranu, tipa "a vidite što mi imamo".

Mi smo se zaista trudili pojesti nešto domaće, ali od 3 pokušaja, tri puta smo dobili ribu u 'vegetarijanskom' obroku, pa smo na kraju odustali i nastavili bez grižnje savijesti jesti talijansku i indijsku hranu, koju smo prvih dana jeli poskrivečki i s konspirativnim pogledom "nećemo nikome reći".

Prvoputniku u Japan preporučujem da pročita blog zapis 'snalaženje' u kojem mu je objašnjeno da u Tokiju sve funkcionira u vertikali, pa tako i restorani. Ono što vidite dok hodate ulicom je tek desetina ponude, jer jedna vrata iznad sebe skrivaju još tko zna koliki broj restorana (ili čega god). Doduše, gladan neće ostati nitko jer restorana/zalogajnica/fast foodova zaista ima na svakom koraku, a mesožderi mogu pronaći dosta jeftine obroke već za 30ak, 40ak kuna. Većina takvih 'restorana' karakterističnog je japanskog izgleda. Vrlo skučeni prostori koji tek uza zid imaju pult i za njim stolce ili u sredini imaju kuhara, a oko njega pult za kojim ljudi sjede. Tu se jedu brza i jeftina jela (ali miljama zdravija od bilo kakvog fast fooda), a sami prostori izgledaju dosta neprivlačno (subjektivni dojam). Ono što je svakako pohvalno i što bih voljela da se proširi po cijelom svijetu je kultura informiranja gladnog potrošača. Naime, u izlogu 90% restorana nalaze se vjerno izrađeni plastični modeli hrane kako vam je serviraju u tanjuru.

Dakle, odmah vidite što dobite, koliko dobite i koliko to košta. Kažu da tamo gdje cijene nisu navedene, bolje da i ne ulazite. Negdje postoje i plastični modeli cuge koju dobijete. Uglavnom, industrija plastičnih modela mora da je jaka jer čak i pri kupnji palačinke na ulici niste zakinuti za 'insider look', a hrana izgleda tako vjerodostojno da čim je vidite odmah ogladnite, čak i ako niste gladni. Na žalost, većina restorana ipak natpise i menije ima samo na japanskom, ali dovoljan je broj onih koji vas počaste i engleskim. Ako nema engleskog, tu su uvijek slike pa lako pokažete prstom što želite.

Napojnice se NE ostavljaju. Pitali smo u prvom restoranu u kojem smo bili konobara koji je bio iz Engleske i rekao je da se u Japanu to ne radi. Ali da mi možemo ako hoćemo. Njemu. :)) Također, uopće nije neobično da uz hranu ne naručite nikakvu cugu. U svakom restoranu (pa čak i fast foodu Freshness burger) čim dođete dat će vam vode i zatim će vam tu vodu dolijevati koliko god želite (pa i ako ne želite). Ne očekuju da se cuga naruči, a koliko košta (coca-cola ili bilo što drugo oko 30 kuna) bolje je preskočiti. Kada izađete iz restorana vrlo ubrzo ćete nabasati na automat s cugom i tamo ćete si kupiti vodu ili sokić za 6-9 kuna.

Dok automata s cugom ima na svakom koraku, automat s grickalicama će se rijetko naći, čak i u podzemnoj. Tu i tamo se nabasa i na automat sa sladoledom. Za osvježenje od hodanja preporučam sokiće Aquarius plavi (slađi) i žuti (kiseliji). Tu je naravno i nezaobilazni Pocari Sweat.

RESTORANI - cijene se razlikuju za ručak i za večeru, kada je skuplje. Za ručak ćete možda dobiti i neku akciju, nešto gratis, tipa da daju npr. 2 kole po cijeni jedne ili da neku cugu dobite 'on the house'. Većina restorana radi tek od 17h, a ostali rade recimo do 14 ili 15h i onda opet od 17 ili 18h. Očekuje se da znate jesti sa štapićima.
FAST FOODOVI - kako svugdje u svijetu, tako i u Japanu. Preporučam Cinnamon melt iz McDonaldsa. Sweetness overload i ljubav.
DUĆANI - gotovo na svakom koraku postoje dućančići s nekom osnovnom hranom, recimo kao naše benzinske. Čipsevi, slatkiši, peciva, sendviči, pokoje gotovo jelo, ponegdje i koja voćka i sva cuga. I kuhano jaje. Jedno. Rade uglavnom dugo, barem do 23h. Najčešći su: Seven Eleven, Lawson i Sunkus.
PEKARE - sav sijaset peciva od tko zna čega. Slano i slatko. Furaju se na Franuze samo tako, ali onda to odvedu na desetu razinu. Teško je naći pecivo koje u sebi nema mesa, a sastav peciva ne piše na engleskom. Ponekad riskiraš :)


SLASTIČARNE - nisam skužila da postoje slastičarne kao kod nas u koje sjedneš i jedeš kolač. Vani se mogu kupiti palačinke u 100 varijanti (pa i s tunom!)

a kolače uglavnom spakiraju i nosiš ih doma. Kolači su prava remek djela. Fini su. Za naše pojmove prilično su skupi, al bi vam te skulpture ionako bilo žao pojesti...


Ponuda u sushi restaču će izgedati ovako:


Preporuka za vegetarijance: Japancima piletina NIJE meso. Ako želite saznati da li je nešto vegetarijansko nemojte pitati da li je to vegetarijansko jer će odgovor vjerojatno biti DA, već pitajte - da li ovo u sebi ima mesa, ribe ili piletine?

MIAMI GARDEN - to je lanac restorana s talijanskim jelima. Pizze, tjestenina i njihovo viđenje lazanja. Odlični su, porcije velike. Nisu uniformirani tako da možete završiti u Miami Gardenu koji izgelda baš fancy i onom koji izgleda ko neki fast food. Ili onom koji je isključivo pušački. Cijena za dvije osobe s cugom je oko 2000-2500 yena = 120-150 kn (cijena se odnosi na sve restorane u kojima smo bili).
FRESHNESS BURGER - fast food koji nekako kao da se ponaša da je restoran. Imaju 3 vrste veggie burgera: tofu, gljive i grah (najbolji!) koji su odlični. Ne sjećam se cijene, ali do 500 yena (30 kn), sumnjam da je više.
SBARRO - neka vrsta fast fooda u kojem se obrok sastoji od tjestenine, trokuta pizze i salate :) Salata je s mesom, ali tjestenina i pizza se mogu izabrati veggie i sasvim su ok. Obilna porcija.


SUBWAY - standardni veggie sendvič. Nisam znala da je to moguće, ali škrtiji su na prilozima od Hrvata. U sendvič ne ide sir.
INDIJSKI restorani - nude razne vrste curryja (uzmite najblažu verziju jer je i ta užasno ljuta) i barem dvije tri su vegetarijanske. Negdje se može uzeti i samo Naan sa sirom ili s lukom pa je i to zgodan zalogaj. Naan je genijalna stvar. Kad već nismo otkrivali japansku hranu, a ono da smo otkrili nešto indijsko :))

- kod Meijievog hrama u Yoyogi parku (tj. na putu do hrama) ima restoran koji nudi nešto vegetarijanskih jela - edamame, tjesteninu i pizzu.
- na 2. katu Suzunoya zgrade u blizini stanice Okachimachi se nalazi tradicionalni japanski restoran koji u ponudi ima i veggie hranu (opis ovog restorana se nalazi gore u tekstu pod '7. dan petak'). Očekujte i nešto ribe u toj veggie hrani :)
- u dućančićima se rijetko nađe sendvić s jajima (u Sunkusu) i to je to. Svi ostali sendviči su s mesom ili ribom. Čak i kada izgledaju da nisu. Salate također, sva gotova jela također. I čips.

Uostalom, njima je ovo čips:


Nedajte se zavarati. Kada ugledate veliku reklamu za veggie pizzu ispred restorana, obratite pažnju na sitni tisak:

(piše: Vegetable and Tandoori Chicken Curry Pizza Sandwich i Vegetable, Tomato and Bacon Pizza Sandwich)

A uvijek si možete kupiti i malo maslačaka za čalabrcnut:


--Sljedeći nastavak--

- 01:27 -

ajde de (2) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

subota, 08.05.2010.

Gubljenje vremena u Tokiju

// 'dnevnik' piše Zok, a određenu temu na kraju, ovoga puta "prijevoz", pišem ja //

3. dan - ponedjeljak 4.4.

Lo se probudila i rekla: "Oćemo još spavat, tek je dvajsdosedam?". Ja sam joj rekao: "Stavi naočale, dvajsdodvanajst je" - pa smo skužili da će podne. Na brzinu smo se izvukli iz kreveta i istrčali iz hotela, carpe diem, ovo ono, i skužili da pada kiša. Ništa nas ne može pokolebati, kupili mi kišobran u hotelu za 500 jena koji se poslije mogo nać za 200 jena na ulici, al nema veze, nije to tak puno... Odlučili smo se provozat do Akihabare, to je samo par stanica od našeg Hatchoborija. Naime, hoćemo vidjeti te električne naprave i čuda i svemir kojih ima samo u Japanu. Ok, kiša je fakat dosadna, no vrlo ubrzo smo otkrili dućan jednostavnog imena Music Vox. Obzirom da smo oboje muzičari i da patimo na muzičke gadžete ušli smo u dućan i ciglih 2 sata kasnije ispali van, pomalo nezadovoljni jer nema Korgovog Monotrona predstavljenog na sajmu u Frankfurtu prije 2 tjedna. Mislim, super je dućan, ali bio sam u boljima. Nema veze. Naći će se nešto, danas je ionako plan šopingiranje elektronike i posjet Ochanomizu gdje su dućani s gitarama, a na drveću umjesto lišća rastu trzalice. Tražim Mosrite, rijedak primjerak, nešto što se samo u Japanu može naći. Usput kupujem Dr. Pepper jer mi je frend trubio mjesecima da je to najbolje piće ikad. Nosam Dr. Pepper u ruci. Ulazimo u neki random dućan s elektronikom i sve nam djeluje besmisleno, a malo podsjeća i na Konjščinsku nekad, samo je roba bolja.

Nema šta nema. Ovdje se radi ustvari o ogromnom kompleksu štadnova, nešto kao Trešnjevka, samo su sve elektronički djelovi. Na jednom štandu transformatori, na drugom sklopke, a na trećem regulatori napona :)) Pomišljam da bih volio živjeti na tom placu:



Nakon toga nam je već pun nos svega, ja nosim Dr. Pepper u ruci. Odlučili smo se vratiti malo u hotel jer Lo želi na naš lijepi WC u sobi, a nismo daleko, a kiša pada, a gladni smo, vratit ćemo se kasnije pa na Ochanomizu. I dalje nosim Dr. Pepper u ruci (umjesto da ga, recimo, stavim u torbu), i prije nego odemo do sobe stanemo u pekaru i kupimo si neka luda peciva. Izlazimo iz podzemne i ja više nemam Dr. Pepper u ruci, mora da je ostao u pekari.

Vraćamo se u hotel, umatam kišobran u najlon na aparatu kojeg ima posvuda na ulazima u javne prostore u Japanu, a služi da bi se kišobrani umatali u najlon. To izgleda otprilike ovako (filmići su snimani najšrot kamerom ikad koju smo dobili uz MaxTV):

S time da su u Kyotu u Bic Camera dućanu po prilično dosadnoj i upornoj kiši imali dva čovjeka koji su stajali na ulazu u dućan - jedan je uzimao vaš kišobran i stavljao ga u najlon, a drugi je pri izlasku iz dućana uzimao taj najlon s kišobrana i stavljao ga u smeće. Zašto tu radnju stavljanja u smeće nismo sami mogli odraditi, ne znam. Ali, to su ljudi koji imaju dva, pa čak i četiri čovjeka zaposlena da na izlasku iz garaže na ulicu reguliraju pješake i aute koji izlaze ili ulaze u garažu. Volim Japan.

Nakon nekog vremena, Lo mi se žali da joj nije dobro i da će ona doma ostat malo planirat (u Zagrebu nismo stigli apsolutno ništa isplanirati), a da ja skoknem do Ochanomize i pogledam gitare pa će ona sa mnom kasnije kad ja već izdvojim žito od kukolja. S obzirom da sam ja među gitarama ko žena u dućanu s cipelama, ne bunim se:

Melem za moje oči. Volim Japan.


Nešto docnije, nalazim se na Ochanomizu i iz daljine uočavam prvi od mnogobrojnih dućana. U dva sata sam pronašao pet Mosritea, ali svih pet za barem 50000 jena skuplji nego što bih ja platio. Ništa, onaj Mosrite kojeg imam doma će morati ostati jedini u zbirci. Pogotovo jer nema crnih. Za Lo sam uslikao neke baseve, ali nećemo to ionako kupovat jer je teško s tim na avion. I dalje nitko nema Monotron. Cijelo to vrijeme tražim Dr. Pepper kojeg iz nekog razloga nema na niti jednom aparatu kojih ima na svakom uglu. Na kraju ga nalazim na aparatu pred vratima hotela.

Vraćam se u sobu gdje mi Lo prezentira plan za sljedeći dan čiji bi centralni događaj trebao biti kupovina pristojne video kamere pa da napravimo i pristojnu reportažicu. Bili sm uvjereni da se to u Japanu prodaje za kikiriki, ali nit' je za kikiriki, nit' možeš kupiti kameru u Japanu jer uglavnom ne radi u Europi, nismo uspjeli skužiti zašto, ali nešto sa softwareom. Mater. Usput sam bio kupio grickalice za večeru. Pijem Dr. Pepper - odvratno. Treba inače i kod grickalica pazit jer ima za kupit npr. krakove od lignje ili bademe s inčunima za grickanje:



Dan je propao. Ali barem sam uškicao dvije zgodne pedale za gitaru, mogo bi sutra koju pazarit. Inače, sviđaju mi se Japanke, mogo bi razvit neki fetiš. Valjda se draga neće buniti?

4. dan - utorak 5.4.

Ha. 9 je i mi smo budni, u 15 do 11 smo na ulici. Vrijeme je savršeno i ja sam učio katakanu sat vremena da znam sricati Yodobashi i Ishibashi di ćemo (mislimo to još uvijek naivno) kupit kameru za Lo i gitarske điđe-miđe za nas oboje. Izlazimo na Shinjuku station i upućujemo se poluodlučnim korakom prema Yodobashiju, usput zastajemo poslikati prilično zgodnu zgradu koja meni liči na Van Halenovu gitaru, a normalnim ljudima na kukuljicu dudovog svilca:



Ulazimo u Yodobashi i gubimo masu na traženje kamere koje nema tamo jer ima ustvari jedno 10 Yodobashija odvojenih, jedan pokraj drugog, svaki s malo drukčijim asortimanom. A kažu da Japanci znaju efikasno organizirat stvari. Na kraju smo našli kameru i dečko nam je reko da nam ju ne može prodat jer mi živimo u Europi i ta kamera tam ne radi. Bezveze. Odlazimo u Metropolitan Government Building na vidikovac i malo fotkamo i uživamo u besposlici. Izlaz iz vidikovca je cijelo vrijeme slobodan. Kad smo odlučili sići odjednom se stvorio red dug 20 metara. Mater.



Ok, crknuti smo već malo, ali nema veze, odlučili smo sjesti u još jedan talijapanski restoran (Miami Garden - to je lanac kojeg ima posvuda, zgodno izgleda restač). Ovaj put jedemo i pijemo za 2200 jena (132 kn), i još je k tome hrana uistinu prava talijanska. Ja motam špagete ko gospodin u žlicu. Ne znam zakaj to radim jer ih inače uvijek srčem ko svinja, a jednom kad sam u zemlji di je srkanje ustvari pristojno, ja motam u žlicu dok svi oko mene srču. Nema veze, svejedno sam se cijeli zamazo i zaključio da je to zadnji puta da pristojno jedem špagete. Ok, dok je još dan idemo vidit neku lijepu prirodu, idemo na Aoyama groblje. Na ovom groblju se ne smije partijati za Hanami (dok se na nekim drugima može):



Groblje je dosta zgodno - Lo i ja volimo groblja i katedrale, tak da se neko vrijeme zadržavamo tamo, a nakon toga smo zbilja jako umorni i pada mrak pa idemo potražit Ishibashi (gitarski dućan). Ja sam prije toga potražio Ishibashi na google maps i otprilike ga locirao i mentalno zapamtio di je to od podzemne. Kreten. Zaboravio sam da podzemna ima 17 izlaza. Tražili smo Ishibashi sat vremena, u međuvremenu ušli u drugi dućan s gitarama, ali tamo nije bilo ništa posebno, i onda se vratili u podzemnu i skužili da je Ishibashi na 20 metara, samo u drugom smjeru. Lako ga je nać, slovo "I" je nakrivljeni T, a "shi" su dva sanjkaša na skijaškoj skakaonici. Ni tamo nemaju Monotron. Smiju mi se da kud sam navro. Ne kuže da ako njima Monotron stiže za tri tjedna, u Hrvatsku dođe za godinu dana - ako uopće imamo uvoznika, i onda košta ko dva Monotrona. Nakon neuspješne kupovine, izlazimo van i odlučujemo ući u prvu zgradu s restoranima, odabrati bilo koji restoran i tražiti nešto japansko, a bez mesa. I tako uđemo, i da skratim priču, restoran je fin i dobar i hrana je bila odlična, ali što reći kad vam u Japanu ponude pohani sir (nismo to jeli)? Pojeli smo nekakvu fusion kuhinju i isplanirali da definitivno sutra moramo jest nešto japansko. Kad bih barem našao restač koji poslužuje edamame (kuhana soja u mahuni, posoljena - super klopa). Vraćamo se doma, ali odlučujemo da nismo još spremni za doma nego da idemo vidit Ginzu. Greška, na kraju smo jedva živi došli jer su nam noge otkazale. Sutra peti dan. Ali nije crni pojas.

Očito grob nekog muzičara :)


5. dan - srijeda 6.4.

Danas smo zaspali jer mi nije zvonila budilica na mobu jer sam nešto krivo narihtao. Umjesto budilice probudila nas je sobarica. Srećom, jer je bilo 20 do jedanaest pa smo ipak uspjeli u normalno vrijeme izać van. Opet kiša. Mater. No nema veze, ništa nas neće pokolebati - idemo u Shibuyu po prvi put. Došli do Shibuye i tražili statuu Hachiko jer smo gledali film nedavno pa smo upoznati s pričom. Nismo našli Hachiko iz prve pa smo zapeli u dva dućana s gitarama. U jednom imaju Mosrite. Crni. 15000Kn. Ipak je novi, američki, original. Ja tražim stari, japanski, kopiju. Onda smo postali jako gladni pa smo htjeli samo nešto nabrzinu iz McDonaldsa. Pa smo ga tražili deset minuta da bi otkrili da se upravo preselio i nema ga više, samo je još tabla ostala. Pa smo onda sjeli u - talijanski restač/fast food:



Pojeli zdrav i bogat obrok pa krenuli u obilazak, ne bi li malo shoppingirali. Otkrili zgradu koja se zove 109 i predstavlja neku modnu šoping ikonu u tom kvartu. U jednom dućanu mi se svidjela jakna, ali mi ju prodavač nije htio dati jer sam prevelik (ja tumačim predebeo). Mater. Nema baš robe za mene u tom Japanu, a ni Lo ne može ništa nać, viša je za glavu i pol od svih Japanki, ja bar tu i tamo zateknem kojeg Japanca koji je isto visok 180. Izlazimo van i ulazimo u H&M, tamo ćemo se kao snaći i neće nas nitko tjerati iz dućana. No, na ženskom odjelu nema veličine iznad M, a i M je nekak rijedak. Lo psuje Japance. Ja kupio par košulja i kravatu, toga nikad dosta. Ustvari sam htio samo jednu košulju, ali bila je akcija 2 za 1. Prodavač je potrošio pola sata da mi to objasni rukama i nogama kad sam samo s jednom košuljom došao na blagajnu.

Već je pola 6 i sjedamo na podzemnu za drugi kraj grada na stanicu Shin kiba gdje uskoro počinje koncert grupe Pavement čiji smo ljubitelji. Koncert je u dvorani koja je na umjetnom otoku sagrađenom prije par godina. Idemo prema dvorani, a s interneta imamo informaciju da je koncert rasprodan. Nadamo se da ćemo naći preprodavače pa upasti na koncert. Preprodavača smo našli, glasa se univerzalnim tjelesnim kretnjama svojstvenim švercerima kako s Balkana tako i iz Japana. Ne kupujemo kartu od njega jer nam je sumnjiv, a i ima samo jednu kartu. Na ulazu ima još karata. Predivno. Imaju lockere tako da mogu pospremiti svoje vrećice iz H&M-a i jakne da nam ne bude vruće. Predivno. Kišobran mi ne stane u locker pa sam ga samo savio na vrh lockera. Svi stoje u redu za pivo, svi stoje u redu za sve. Stajem u red da kupim Pavement majicu. Volim Japan. Počinje koncert i basist grupe izlazi u majici "Dinamo - prvaci 2007":



Umiremo od smijeha i deremo se "Dinamo, Dinamo", al nam je to glupo pa se ne deremo više. Koncert je odličan. Japanska publika nam se jako sviđa jer smo uglavnom viši od svih njih i sve vidimo. Nakon koncerta još jedna piva (čekamo u redu) i nakon svega vadim stvari iz lockera i kišobran je još uvijek na vrhu. Volim Japan. Odosmo spavati. Sutra je navodno sunce.

Na kraju smo ipak bili pronašli Hachiko


JAVNI PRIJEVOZ

Metro je u Tokiju odlično organiziran i ako ste se već susretali s metroom po drugim gradovima (osim Zagrebu, afkors), u Tokiju vam neće biti ništa teže za snalaženje. Sve je napisano na latinici i vrlo jasno označeno, do te mjere da ponegdje na podu imate iscrtane linije kuda trebate hodati recimo kod nekom skretanja iza okouke, a da se ne bi sudarili s ljudima koji dolaze iz suprtonog smjera. No, ipak postoji razlika u odnosu na metroe s kojima smo se do sada susretali, a to je da njima metro ne drži jedna kompanija, već ih ima nekoliko koje onda drže određene linije. To može biti malo zbunjujuće, pogotovo u prvim danima, ali ustvari se brzo polovi što je što. Postoje i Monorail linije, recimo ako idete do Odaibe zgodno je voziti se monorail linijom Yurikamome (ako ne idete brodom) - karta se može kupiti s Pasmom (340 yena u jednom smjeru (20,40 kn))

Postoje tri glavna 'provajdera' podzemnog/nadzemnog prijevoza - Tokyo Metro ('metoro' oni tu kažu, hihihi), Toei line i JR - Japan railways. Tokyo metro ima 9 ili 10 linija. JR ima svoje linije i za sve te linije (npr. Keiyo line, Sobu line, Chuo line...) vam vrijedi JR pass koji ste predhodno kupili u Europi (objašnjenje niže u tekstu). Od JR linija će vam najvjerojatnije najviše od koristi biti Yamanote line - linija koja ide u krug po vanjskom dijelu centralnog Tokija.

Tokyo line ćete prepoznati po plavom znaku i prepoznatljivom logou u obliku slova M:


JR linije ćete prepoznati po slovima J i R :))


Toei line ćete prepoznati po ovom zelenom znaku:


Zaboravite na neki tip pokaza ili popusta (barem kao Londonski Oyster) - postoji jedino dnevna karta za 710 yena što vam se isplati ako ćete se u tom danu voziti npr. više od 5 puta. Na svakoj stanici postoje aparati na kojima se kupuju karte bilo kovanicama ili papirnatim novcem (ostatak vraćaju u kovanom novcu). Ne prodaju svi aparati karte za sve linije, ali uglavnom će prodavati za one linije na čijoj stanici se nalazite. Svaki aparat ima gumb 'English' pa će vam sve biti jasno. Najbolje je da, ako nemate PASMO karticu, kupite najjeftiniju moguću kartu koju vam aparat nudi, te onda na izlasku iz podzemne vidite da li trebate još štogod nadoplatiti ili ne. Cijene između stanica se kreću od 130 yena (7,80 kn) (uglavnom na JR-u za jednu stanicu) do 210 yena (za više stanica). Ako idete baš Tokyo metro linijom, karta između dvije stanice je 160 yena, za Toei line 170 yena. Na dosta stanica postoji karta sa stanicama i linijama i cijenom koliko ćete platiti za koju razdaljinu. Ako ste uzeli kartu najniže cijene, na izlasku iz podzemne, prije onih 'vratašca' smješten je aparat koji se zove Fare adjustment, a služi tome da svoju kartu koju s kojom ste na podzemnu ušli tutnete u taj aparat i vidite što će vam reć. Ne zaboravite prije toga stisnuti English gumb :D. Ukoliko kaže da trebate još nešto nadoplatiti - nadoplatite, ili vam kaže da je sve ok pa izađete van stavivši kartu u vratašca. Da bi sve bilo malo jasnije, evo filmić:



PASMO kartica

Da sačuvate živce i vrijeme, najbolje vam je odmah po dolasku kupiti PASMO karticu. Za one koji su si prethodno kupili JR pass svejedno bih preporučila i PASMO karticu, osim ako ste baš na tight budžetu pa ćete se radije malo navozati JR-om i prošetati nego platiti kartu. PASMO kartica može se kupiti isključivo na stanicama Tokyo metro linija, ali vrijedi na linijama svih kompanija. Postoji i SUICA kartica, to je isto što i PASMO, ali u vlasništvu JR-a. Postoje i neke Green card brije, ali to ne znam što je jer mi nije bilo potrebno. PASMO možete kupiti i na automatu, s time da morate platiti novčanicama od 1000 yena (60 kn) (ili novčanica od 5000 yena). Kod prve kupnje kartice ustvari plaćate i samu karticu 500 yena. Tako da, ako ste recimo dali 2000 yena pri prvoj kupnji - 500 yena uzima vam se za izdavanje kartice, a 1500 yena vam ostaje za vožnju. Kada potrošite novac vrlo lako ćete karticu nadopuniti na bilo kojem aparatu, ali isključivo s novčanicama od 1000 i 5000 yena. Na kraju kada vam PASMO više ne treba, možete tražiti povrat novca koji vam je na kartici ostao u bilo kojem uredu Tokyo Metroa (na stanici). Osim neiskorištenog novca natrag dobijete i 290 yena od onih 500 koje ste za karticu platili na početku priče. Za povrat novca će vam dati da ispunite neki formular. Inače, kontrolu troškova vrlo lako pratite - svaki puta kada uđete na stanicu kroz vratašca prislonite karticu na senzor i na ekranu od vratašca vam se ispiše koliko trenutno imate novaca. PASMO vrijedi i na autobusima, ali mi se nije niti jednom zalomilo da sam morala negdje ići busom, tako da nemam pojma niti kako im busevi izgledaju.

JR PASS

JR PASS je odličan izum, pogotovo ako mislite putovati po Japanu. Karta je namijenjena isključivo strancima i Japanci je ne mogu kupiti. U Zagrebu se može nabaviti preko STAZ-a, ali košta više nego ako se nabavi u Beču. U ovo ne računam poštarinu jer je meni netko iz Beča donio. Za kupnju će vam biti potrebna putovnica. Pass se može kupiti za tjedan dana, dva tjedna, tri... itd, i o tome ovisi cijena, a cijena ovisi i u tečaju yena, tako da cijena nije fixna. Nama je za tjedan dana koštao 243 eura, a pass smo planirali aktivirati nakon nekoliko dana aklimatizacije u Tokiju. Više o samoj nabavci JR PASS-a pročitajte ovdje: http://www.japanrailpass.net/eng/en001.html . Kada kupite pass, ustvari niste dobili pass, nego ste dobili potvrdu o kupnji skupa s uputstvima što i kako dalje. Pravi pass ćete dobiti kada dođete u Japan i odlučite ga zamijeniti u JR uredu. Ima nekoliko JR ureda koji rade JR PASS Exchange (tako se to zove) - možete odmah na aerodromu (ali recimo dok sam ja došla red je bio kilometarski, sigurno su čekali sat vremena ako ne i više) ili recimo na Tokyo stationu. Uglavnom, pisati će vam sve u brošuri koju ćete dobiti s potvrdom o kupnji.

Kupnjom tog passa dobili ste neograničen broj putovanja brzim japanskim Shinkansen vlakom unutar zadanog vremenskog okvira. Taj vlak ide do 300 kilometara na sat, ali nije najbrži vlak. Još je brži Nozomi vlak (nema presjedanja, manje staje), ali za njega JR PASS ne vrijedi. No, to ne znači da imate direktne vlakove između svih gradova. Recimo od Tokija do Hirošime ne možete doći bez presjedanja, iako se hvale da vam treba 5 sati za tih 700, 800 km. Bilo bi to zgodno da ne moraš presjedati i potrošiti vrijeme na čekanje drugog vlaka.

Ono što je vrlo bitno u cijeloj ovoj priči i njima očito neka svetinja je rezervacija sjedala u vlaku. Vas to s JR PASS-om ništa ne košta (osim vremena odlaska u ured i nešto čekanja u redu), ali je zaista gotovo pa obavezno. Naime, postoje vagoni za putnike s kartama koji nisu rezervirali sjedala, te za one koji jesu. Mislim da se za vlasnike JR PASS-a to malo drugačije gleda, ali nebudi vam teško, napravite tu rezervaciju prije puta kad ih toliko veseli. Mi smo išli na neki kasniji vlak od onoga što smo rezervirali i kondukter se nešto prvo htio natezati da nije to rezervacija za taj vlak (a vlak prazan), a onda je samo umro od smijeha jer se mi vozimo u 17. vlaku tog dana, a imamo rezervaciju za 3. vlak (po redu - na karti ima broj koji je to vlak po redu taj dan). Mislim da smo mi s JR PASS-om malo nedodirljivi :D

OD I DO AERODROMA

S obzirom da smo išli na put od dva tjedna, a JR PASS smo uzeli za tjedan dana, planirali smo ga aktivirati kasnije, tako da nam sada nije vrijedio za JR liniju do Tokija. Plan je bio da ga aktiviramo tako da nam vrijedi do aerodroma na povratku kada smo ionako računali da ćemo biti bez para pa će nam dobro doći da ne moramo plaćati kartu za vlak :))
Postoji Narita express kojoj relacija Tokyo (Tokyo station) - Narita aerodrom traje 1h, a košta 2940 yena (176 kn). Kjut, ali pobogu, postoji i obična JR linija koja se zove JR Rapid koja ide samo pola sata duže, a košta 1280 yena (77 kn). You do the math :) Od 7. mjeseca uvode i Narita express liniju kojoj će trebati samo pola sata do aerodroma. Ne znam da li će za taj vrijediti JR PASS, ali TO bi bilo zgodno :). Inače, u Nartia expressu su SVI vagoni s isključivo rezerviranim sjedalima, a putnici koji nisu rezervirali sjedala stoje u vlaku u tim svojim nerezerviranim vagonima.

TAXI

Na forumu su me isprepadali da taxije u Tokiju ne smijem ni pogledati, ali nismo niti imali razloga pomišljati na upotrebu taksija. Neki imaju slatke svjetleće kuglice koje su mene, kao pravog zaljubljenika u sve okruglo, totalno oduševile. Čudno da se samo zbog toga nisam išla provozati taksijem. Navodno ne prihvaćaju napojnice, iako u mojoj knjižici piše da se tipping očekuje.



--Sljedeći nastavak--

- 11:57 -

ajde de (5) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

nedjelja, 02.05.2010.

Tokyo for beginners

// 'dnevnik' piše Zok, a određenu temu na kraju, ovoga puta "snalaženje", pišem ja //

1. dan - subota 2.4.

Na putovanjima rasteš iznutra, kaže moj kolega s posla. S obzirom da smo Lo i ja u zadnje vrijeme dosta rasli izvana i to u širinu, red bi bio da se malo pobrinemo i za taj unutrašnji rast.

Japan. Hrpa mitova i klišeja. Idemo vidjeti jesu li zbilja tako mali, jesu li im vlakovi zbilja toliko brzi, a wc-i tako čudesni ko što se priča.

U firmi naravno kaos jer se naš odlazak poklopio s važnom isporukom. Umjesto da smo na dan polaska na godišnjem, mi dolazimo ujutro na posao ne bismo li još kako pomogli, pa u podne na Pleso. Teta na check-inu nas pita gdje su nam vize. Taman dok sam osjećao kako mi izbijaju hladne graške znoja, ona provjerava pa kaže: "Evo, ne trebaju vam". Mater. Onda nam je rekla da su nam karte od Minhena do Tokija oboma do prozora tj. ne sjedimo skupa. Prokleti ebookers, glupa im je aplikacija.

Let do Minhena traje 55 minuta u maloj tandrkalici na pedale zvanoj Avro RJ85. Stigneš poletit, pojest čokoladicu, popit sok i sletit. U Minhenu sam očito sumnjiv pa me traže da otvorim kofer i demonstriram fotoaparat i videokameru kako rade. Slikam po aerodromu i pokazujem fotke security švabici. Nije National Geographic, ali me pušta iako su joj i objektivi sumnjivi.

U avionu pokušavamo nagovorit suputnike da nas puste da sjedimo skupa - nudimo im mjesto do prozora. Frikovi to ne žele. Lo sjedi s nekim japanskim čičom koji je popio par piva i vina i zaspo s rukama umočenim u hranu. Lo pizdi jer ne može ić pišat. Onda sam ja uštipnuo čiču Japanca za rame pa je Lo mogla na pišanje. Pišanje je u podrumu aviona, ne sjećam se da sam se do sada vozio u avionu koji ima podrum. Let traje 11 sati, ali ustvari, prvo malo gledaš film pa ti daju jesti pa pivica pa spavanje pa se probudiš pa jelo pa sletiš.

Uskršnji ručak u avionu



Pogled iz aviona - japanski golf tereni



Na carini iritiram immigration officera jer ne znam dati otisak prsta. Na kraju se dere na mene da stisnem "Jače, jače". Ja se smijuljim i gledam u stranu da ga ne razljutim. Kupujemo kartu za vlak. Nemaju kreditne pa moram dat pare. Imaju ogromnu mašinu koja broji pare koje im dam, vraća ostatak u kombinaciji papirnatog i kovanog novca i izbacuje karte. Nije me impresioniralo, cijeli taj golemi aparat se mogao zamijeniti jednim POS uređajem. Baš su šašavi ovi Rimlja..., pardon, Japanci.

Tokyo station je labirint iz kojeg jedva izlazimo, idemo do HSBCa da razmijenimo preostale eure. Ne daju nam jer nismo klijenti HSBC. Mater. Daju nam upute gdje ima neka mjenjačnica. Nit kužim upute koje su na japanskom, niti mi se da tražit. Idemo u hotel.

Japanska logika, ako se znojiš onda trebaš piti znoj da to nadoknadiš:



Hotel je, izgleda, na super lokaciji - pješice 10 minuta od Tokyo stationa. Mi smo ipak išli vlakom jer nosimo kofere. Concierge nam daje upute in "Engrish", kaže da je doručak u "8 o'crock" i kaže da imaju vlastiti termalni izvor (onsen) u hotelu u kojem se mora kupat gol i odvojene su žene i muškarci. Žene imaju PIN koji se mijenja svaki dan. Valjda zato da muškarci ne bi došli škicat. Mi muški nemamo PIN jer se valjda nema kaj za vidit.

Nakon 24 sata puta pogled na hotel u daljini je nešto najljepše



Konačno ulazimo u sobu. 10 kvadrata vrhunskog komfora. Ima sve što treba. Lo je otišla u kupaonu, a ja u košarici pronalazim yukatu - japansku komotnu odjeću koja se tradicionalno nosi u hotelima jer simbolizira relaksaciju. One size fits all, preklapam lijevu stranu gornjeg dijela odjelca preko desne jer suprotno simbolizira smrt i na taj način se oblače samo leševi. Mnogi japanci mlađe generacije to ne znaju pa se onda znaju krivo obuć dok ih stariji prijeko gledaju jer su se obukli ko leševi. Pronalazim dva para papuča za svakog - jedan par kućnih za po hotelu i jedan par sobnih za po sobi. Baš su šašavi ovi Japanci. Izgledam šašavo u toj obleki, recimo ovako:

U tome ću u onsen ako stignem, a sad na wc. Konačno, japanski wc. Naizgled je običan, ali ima sa strane gumbiće i neku elektroniku. Nakon sranja odlučujem isprobati taj kontrolni panel. Stišćem gumbić na kojem nije nacrtana žena. Čuje se klik, zvrrr, bip i nakon toga osjećam kako mi mlaz vode ugodne topline pokušava penetrirati u anus i klistirati me... otkrivam regulator snage kojeg smanjujem sa 100% na 30%. Zgodno, mislim si, uzimam papir i otkrivam da Japanci kao i Amerikanci poznaju samo jednoslojni. Paloma - kaj se čeka? Treba dvajst listića jednoslojnog da si osušim šupak, al što jest jest, čisto ko u bebe. Pitam se da li skuplji modeli imaju neki fen i dispenzer pudera. Ak nemaju, to je inovacija koja samo čeka realizaciju. Dobili smo i čaj, kefice za zube s mini pastama i ostale potrepštine. Sad je već prošlo 25 sati otkad sam zadnji put spavao. Semidouble krevet, 120 cm. Meni i Lolli je dosta, doma spavamo na isto takvom. Jastuci punjeni rižom, meni zakon, Lo mrzi. Imamo pogled na rijeku. Lijepo je.



Šetnja sat vremena po kvartu i do Tokyo stationa, no ipak preskačemo odlazak do Ginze koja je odmah tu, ali ne da nam se već prvi dan pogubiti. Kasno je i želimo na spavanac. Mašala.

2. dan - nedjelja 3.4.

Lo se probudila u 10 i rekla ajmo se dić. I ja rekoh "Ajmo!". Pa sam se ja probudio u 12 i reko "Ajmo se dić". I Lo je rekla "Ajmo!"...sve skupa negdi oko 2 popodne smo izašli iz sobe. Ovaj put smo bili determinirani da kupimo PASMO (smart kartica za plaćanje podzemne) koji smo već jučer tražili jer nam se ne da prtljati s novcima po stanicama. Pokušali smo kupiti PASMO na našoj stanici (Hatchobori), no službenik nam nije mogao prodati PASMO jer on radi za JŽ iliti Japanske željeznice, a pasmo se prodaje niže, u podzemnoj. Ok, odosmo do podzemne. Tamo je neki mladić na šalteru. "Sumi masen(oprostite)" kažem ja. "Hai(da)" kaže on. Pitam na engleskom može li mi prodati PASMO. On mi uputi potpuno teleći pogled. Ne razumije ni riječ. Vjerojatno ne razumije ni "PASMO" jer nisam izgovorio s japanskim naglaskom. Inače taj japanski naglasak me najviše podsjeća na slavonski. Prvo razvučeš pa onda naglasiš. Konačno smo skužili da se PASMO može kupiti na automatu. Vrištim od sreće dok me Lo smiruje. Nešto docnije, tražimo mjenjačnicu u podzemnom šoping centru. Kupujem hrpu yena i zahvaljujem prodavačici sa "Arigato gozaimas". To ju je izgleda strašno oraspoložilo i daje mi poklon, bon za kavu u McDonaldsu i jednu žvakaću gumu. To je valjda našla u džepu taj čas. Odlučujemo otići do Yoyogi parka pošto je nedjelja pa možda još zateknemo plešuće Elvise tamo. Nažalost Elvisa nije bilo, nego je tamo izgleda zavladao Hanami iliti festival gledanja trešnje u cvatu. To gledanje trešanja je ustvari običaj da se u proljeće, dok cvatu trešnje, vi i vaše društvo okupite ispod drveta trešnje i nalijete se ko zebre pa onda imate tulum na otvorenom:



S obzirom da u Yoyogi parku imaju hrpetinu tog drveća, cijeli park je bazdio na 10000 pijanih japanaca koji igraju nekakve poskočne igre, neki su maskirani, neki teturaju jedva hodajući, a masa igra bejzbol i badminton. Jedva hodamo između njih. Na drugom kraju parka je dio odvojen za pse da se istrče. Desno idu psi od 3-12 kg, a lijevo psi od 10 Kg naviše. Valjda ak se potuku da budu u istoj kategoriji. Imaju i fontanu za ljude, a pokraj imaju fontanu za pse. A rekoše da su Japanci neodgovorni prema životinjama.

Japanci tradicionalno vole alkohol, ali nisu baš građeni za to



Ovo se u Japanu zove party odijelo, ima za kupit u dućanima po gradu - obućeš i spreman si za party.



Dvije Japanske ljubavi su meso i male porcije - ovaj je to uspio objediniti



Pseće kategorije - ako izbije borba da bude ravnopravna



Fontana za ljubimce



U parku uspijevamo pronaći neke vegetarijanske noodlese. U početku malo odvratno, ali fino kad se navikneš, nakon nekih pola obroka. Ovi noodlesi su vegetarijanski. Valjda:



I onda je pao mrak i pala je kiša pa krenusmo doma. Malo smo se osvježili pa odlučili vidjeti kakav je to noćni život u Roppongiju. U biti kvart ima puno barova i slično, ali da je sad tamo nekakav party - nije. Dosadno. Htjeli smo pojesti nešto japansko, ali Japanci toliko briju na meso da crtaju male svinje oko menija. Ako mi još netko spomene da trebam jesti meso da bih bio velik i jak uvijek ću se sjetiti Japanaca koji jedu masu mesa i svi izrastu u metar pedespet. Lo je komentirala da im svima vidi tjeme. Na kraju smo pojeli pizzu i tjesteninu u talijanskom restoranu što proglašavam totalnim porazom jer na putu uvijek treba naći neku lokalnu hranu. Utješno, to što japanci zovu pizza i tjestenina nije baš blizu talijanskoj hrani. To je samo Japanska zamisao talijanske hrane. Jako fino, but wrong.
Niš, dosta nam je svega pa smo se vratili u hotel. Usput kupujem pive u dućanu, ima piva koja se zove Yebisu. To sam morao kupiti, a druga je Sapporo. Jedina piva bez aftertastea koje sam se jednom napio u nekom japanskom pubu u Londonu prije deset godina pa sam ju uzeo iz nostalgije. Uzimam i primjerak za mog šefa koji je ljubitelj piva.

Rezime današnjeg dana...gdje smo bili - nigdje, šta smo radili - ništa! Al smo se zato fino najeli - dvaput! :))

SNALAŽENJE U TOKIJU

Prva stvar na koju se trebate prebaciti kada dođete u Tokyo je da ne razmišljate u horizontali već u vertikali. Naime, ono što tokijske ulice nude nećete vidjeti šećući ulicom, već pogled trebate uprijet u zrak. Bilo restorani, bilo dućani, robne kuće, bilo prelaženje ceste - sve se to nalazi na nivoima, i to na puno nivoa. Centralni dio Tokija ustvari uopće nije površinom tako velik i vrlo lako se može obići pa čak i pješke. Razlog tome je upravo to što su sve naslagali jedno na drugo kao lego kockice. Najčešće je, kada uđete u neki dućan, on vrlo uzak i čini vam se da nije bogznašto, ali nemojte zaboraviti da postoje stepenice ili lift na gornjih još 6-7 katova. I unatoč tolikim katovima, dućani su uglavnom natrpani i nije lako manevrirati po njima. S druge strane, shopping centri će se najčešće nalaziti pod zemljom i to su pravi mali gradovi u kojima se lako možete i izgubiti. I oni će imati još kat ispod ili iznad. U toj vertikali je ipak sve jasno označeno, a često će i na englskom pisati što se nalazi na kojem katu. Dućani se uglavnom protežu od 2B (basement-podrum) do 7F (floor - kat s time da imaju američki sustav brojanja katova - 1F nije 1. kat nego prizemlje). A sve one neonske reklame koje viđate na slikama Tokija su ustvari samo informatori što se na kojem katu nalazi (malo je sitna slika pa se ne vidi da svugdje piše broj kata - 4F, 6F..):



Definitivno će vam olakšati život ako prije odlaska u Japan naučite osnove katakane, hiragane pa i kanđija, tako da sve te informatore možete i pročitati. Nama je trebalo 2 dana da pronađemo dućan Yodobashi, i to smo uspjeli tek kada smo skinuli aplikaciju sa znakovima katakane i hiragane. Većinom stvari pišu i na latinici, ali recimo tek na dućanu, pa ako gledaš iz daljine, dočekat će te samo natpisi na japanskom pismu.



Na 1. slici je neki dućan s robom. Lijepo su odjevni predmeti izloženi uz prozore, pa si vi window shoppingirajte :)))
Na 2. slici se jasno vidi velikim slovima bijelo na crveno napisano Yodobashi. Što nam je to vrijedilo kada nismo imali pojma što piše...
N1 3. slici su prikazani nathodnici u Shibuyi. Ispod je ogromno raskrižje isključivo za aute, cesta se može prijeći samo iznad zemlje.

Veliku mapu Tokija smo uspjeli zaboraviti doma, iako se pitam koliko bi nam pomogla. Imali smo mapu u knjižici Eyewitness i to nam je, začudo, bilo sasvim dovoljno. Gotovo na svakom uglu, a svakako na svakom izlazu iz podzemne postoji mapa tog područja pa se i nije toliko teško snalaziti koliko bi se to očekivalo od grada koji nema adrese. Neki nazivi ulica postoje, ali kućni brojevi su stavljani kako se koja kuća izgradila tako da i njihovi taksisti znaju imati problema s pronalaženjem točne adrese. Kompas je svakako pametno imati i više puta nam je pomogao u orijentaciji. Ako na webu pronađete neko mjesto koje bi posjetili, vrlo često će uz malu mapu slijediti i upute kako se do tamo dolazi, i to ne pomoću naziva ulica, već doslovno pomoću zgrada, drveća, mostova... a zna biti i video zapis kako doći do nekog mjesta. Drugačije vjerojatno ne funkcionira. Mi smo se uspjeli pogubiti samo jednom i to na Shibuya stanici koja je zaista ogromna i okružuje ju hrpica ulica u svim smjerovima.

Ovakve karte nalaze se posvuda. Nisu baš uvijek na latinici...


Mi smo u knjižici pročitali da se nipošto i ni u kojem slučaju cesta ne prelazi dok je upaljeno crveno svjetlo, ali, iako smo se mi religiozno držali savjeta, Japanci su bez ustručavanja prelazili cestu za vrijeme crvenog. Činjenica je da crveno jako dugo traje i slobodno možete napisati prvo poglavlje Rata i mira dok se ne upali zeleno. Na nekim semaforima ima indikator koliko zeleno ili crveno još traje, ali takvi su u manjini. Zato im zebre po cesti idu kriš kraš (uglavnom na većim raskrižjima) što je super jer ne moraš dva puta prelaziti cestu.


What have we learned today? - U Tokiju SVE funkcionira u vertikali, iliti na katove:

Dućani:



Ceste:



Restorani:

(U ovaj kompleks resotana se direktno s ulice ulazi u liftove i ide u restoran koji ste si prethodno odabrali na panou. Na panou piše koji resotran je na kojem katu, te meni sa cjenicima. Rijeđe nego češće su meniji na engleskom. Primijetite također strelice kretanja dok se čeka lift kad su gužve :))) )

--Sljedeći nastavak--

- 13:34 -

ajde de (4) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>