nedjelja, 27.06.2010.
iiiiii... sayonara!
18. dan utorak 20.4. - 4. dan zatočeništva
Danas smo planirali napraviti 90 minutnu šetnju po Shibuyi kao što piše u knjižici o Tokyu koju nosimo sa sobom. Dobro je počelo, a onda je počela padati kiša. Pa smo prvo pojeli palačinke. Onda smo zapeli u neki dućan s tenisicama. I tamo sam vidio zgodne adidaske i odlučio si ih kupiti. S obzirom na težinu kofera, stare tenisice ću baciti u smeće. Kaj se može. (na kraju smo sve spasili :) )
Onda smo malo pješačili po kiši pa nam je dosadilo pa smo ušli u zgradu koja liči na raketu i ima Disney store koji je jako slatko uređen. Stvarno Kawaii. Pa smo išli prema Dogen Zaki i uočili mjesto koje prodaje beans burger pa smo to morali pojesti. Uglavnom, šetnja je manje više neuspješno završila, pa smo krenuli u onaj Forum na Yurakuchou.
Forum je veličanstven. Ta krovna konstrukcija mi nikako nije jasna, zašto je to tako napravljeno. Otišli smo liftom na vrh pa se prošetali mostićima prema dnu, stvarno veličanstveno. U ovom Japanu sam se zaista nagledao fascinantne arhitekture. Nakon toga nam je bilo svega dosta pa smo odlučili natrag u hotel visit malo na netu i pratiti razvoj vulkanskog oblaka. Nije ni loše u ovom Japanu, samo kad bi još znali kad ćemo doma?
19. dan srijeda 21.4. - 5. dan zatočeništva
Danas smo se napokon malo opustili i ne visili toliko na netu i razmišljali hoćemo li ikada doma.
S obzirom na to da je arhitektura u Japanu očito naišla na jako plodno tlo, za danas je Lo pripremila mali program nazvan "Putevima Kenza Tangea". To je arhitekt koji je napravio zgradu gradske uprave u Tokiju i zgradu Fuji TV, pa smo odlučili pogledati još neka njegova djela. Prvo na redu je Katedrala sv. Marije. Čudesno zdanje. Vani je pakleno vruće pa nam hladni zidove katedralu pružaju utjehu. Neko vrijeme pokušavamo to uslikati, ali to je pretežak zalogaj.
Nakon toga odlazimo vidjeti zgradu Sogetso koju je isto projektirao Tange. Nije mi sad nešto posebna. Nakon toga smo pogledali Hanae Mori zgradu, također od Tangea, koja je simpatična za vidjeti jer je nekako totalno ispremiješanih volumena, a građevna jedinica je uvijek nekakva kocka. To je bilo to što se tiče Tangea, pa smo krenuli dalje do zgrade Prade koja ima jako neobičnu fasadu s ispupčenim staklima. Nakon toga smo potražili tehnički faks također u Aoyami koji je zgrada u obliku ogromnog robota. Tak nekaj ima samo u Japanu, čini mi se.
Nakon razgledavanja japanske arhitekture odlučili smo otići u Daikanyamu koja je kao neki slatki i simpatičan kvart. I stvarno malo liči na Pacific Palisades i kvartove gdje se snima serija "Curb your enthusiasm".
Nakon svega, u vlaku je vagonom prošetao japanac visok nekih 2 metra i deset. Izgledao mi je malo pohabano i kao da je beskućnik, ali zaključio sam da nije nego da samo ima ogromne probleme s pronalaženjem odjeće. Čovjek vjerojatno žica ribare da mu daju stara jedra da si može sašit košulju. Na kraju sam u hotelskoj sobi istraživao zašto japanci u narodnoj nošnji nose prekratke (premale) natikače. Saznao sam sljedeće: ako su prekratke to se smatra Iki "šik", tako da svim otmjeno odjevanim japancima koji nose kimono pete vise iz onih njihovih natikača.
Iz hotela zovem hrvatsku Lufthansu jer smo kopajući po netu vidjeli da se može bukirati let iz Minhena za Zagreb (doslvno smo išli vidjeti da li se recimo evo sada možemo kupiti karta) i da bi si možda mogli bukirati let skroz do Zagreba. I stvarno, vidi čuda, nismo imali nikakvih problema s bukingom. Ali ipak se pitam kaj im nije bilo zgodno obavijestiti me da imam let za doma koji sam već unaprijed ionako uredno platio. Mislim da su đubrad. Da, jesu, đubrad su.
20. dan četvrtak 22.4. - 6. dan zatočeništva
Današnji plan je krajnje neambiciozan. Kupiti sunačane naočale koje su se Lo svidjele i otić nešto pojest i možda u muzej u Ueno parku. Pada pljusak, pravi potop. Odustajemo od traženja restorana na Uenu i na žalost odustajemo i od odlaska u muzej jer tko će šljapkat po ovakvoj nenormalnoj kiši. Odlazimo u Shibuyu gdje opet jedemo beans burger. Pokraj burgera je radnja koja prodaje Veggie pizzu. Imaju dvije vrste Veggie pizze - sa špekom i s piletinom. 'Em ti Japance. Po groznoj kiši sklanjamo se u Tokyu Hands. Opet se šokiramo pronađenim izlošcima i kupujemo napravu koja radi kuglice od voća. Po ovakvoj kišurini zaista nema smisla šetkarat po gradu iako nam je zadnji dan (da li? već smo se dva puta 'opraštali' od hotela...) pa se vraćamo u hotel. Posuđujemo vagu na recepciji i pakiramo kofere. Zajednička težina 39.4 Kg, od dozvoljenih 40.
21. dan petak 23.4. - odlazak kući
Fala bogu, na aerodromu je sve funkcioniralo, kupili smo suvenira, poletili, pogledali par filmova, pojeli par obroka, sletili u Minken. U Minkenu opet tortura na security checku. Recimo samo da su nam snimali unutrašnjost kolača od banana. Mislim da im je kombinacija s jagodama bila sumnjiva. Let propelercem do Zagreba je trajao kratko i evo opet smo tu živi i zdravi. J..o vulkan!
Za kraj će o Japanu slika reći više od tisuću riječi:
- 01:47 -
ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
subota, 26.06.2010.
...ili se ne bliži kraju?
14. dan - petak 16.4. - zadnji dan...not
Danas je dan kad ionako više ništa nećemo doživjeti u Japanu, samo ćemo kupit suvenire i to je to. Tako da smo otišli na točno zacrtana mjesta i kupovali. Sve je bilo u redu, a onda smo se malo zadržali u Akihabari, između ostalog u već spominjanom dućanu s veličanstvenim odjelom pornografije te u indijskom restoranu gdje konačno ima vegetarijanske hrane. Ali ljute. Otkrivamo Naan (vrlo fini kruh/pogača) što je vrlo moguće napokon ona kap koja je falila da nas dovoljno zainteresira za put po Indiji.
Nakon finog curryja i obavljenog šopinga odlazimo u Mori Art muzej. U muzeju je u tijeku svojevrsna retrospektiva mladih japanskih autora koja nas ostavlja gotovo bez riječi. Njihova je umjetnost jednostavno prokleto svježa i predobro izgleda. U muzejskom dućanu kupujemo kekse s motivima Yayoi Kusame. Kusama je mentalno poremećena japanska umjetnica svjetskog glasa koja, kao i Lo, jako voli točke i boje.
Ova instalacija sastavljena je od većinom kućanskih aparata (i auta) prepravljenih u muzičke instrumente koji zajedno proizvode skladnu i ritmičnu muziku. Jako kul.
Prije odlaska obavezno se moramo slikati na Ginza Yon Chomeu iliti njihovoj poznatoj zebri. Ta je zebra i na naslovnici naše knjižice o Tokiju. Kasnije smo skužili da je na naslovnici naše knjižice o Tokiju zebra iz Shibuye na kojoj nam se nije dalo slikati. Ma nema veze, ajmo doma. Rezerviravamo Naritu express za nekih 6 ujutro, imamo rani let. Dolazimo u hotelsku sobu. Ja najavljujem recepcioneru da sutra idemo, posuđujem vagu za kofere, a Lo svakog pakira na težinu 19.5 kg jer smijemo nositi kofere težine do 20 Kg. Prokleta Lufthansa.
Roditelji opet gnjave s tim nekim vulkanom pa provjeravam let na internetu - cancelled. Mater. Zovem Lufthansu. Nitko se ne javlja, njihova japanska služba od 0-24 radi od 9 do 20. Zovem našu Lufthansu u Hrvatskoj putem skypea. Kažu da se obratim japanskoj, oni mi ne mogu pomoći. Odjeb. Odjeb i ja njima. Javljam recepcioneru da nećemo mi sutra otić i da nam rezervira i subotu. Visimo na mreži, ne saznajemo ništa pametno i odosmo spavati.
15. dan - subota 17.4. - 1. dan zatočeništva
Ujutro nismo otišli na aerodrom, na netu savjetuju da nema potrebe bezveze ić na aerodrom. Zovem Lufthansu u Tokyu, nude mi let 2.5., a mi trebamo letiti danas, 17.4. Suzdržavam se od psovanja Japancima i natežem se sa ženom i nekako uspijevam isposlovati da se vratim 23.4. Ni govora o smještaju, kamoli bukingu putovanja nekom drugom zrakoplovnom linijom, recimo Talijanima ili Turcima... Đubrad. Naravno nije đubre jadna ženica koja je umalo briznula u plač od toga što sam ju zamolio da li je moguće da me vrati u Europu ranije od 2.5. Cijeli taj razgovor trajao je nekih sat i pol jer je call centar naravno totalno preopterećen.
Nakon toga se vozimo na aerodrom jer nam ionako JR Pass vrijedi još danas pa nas odlazak do aerodroma ništa ne košta. Možda na licu mjesta ipak uspijemo srediti nešto bolje. Iako 23.4. zvuči bolje od 2.5., to je još uvijek tjedan dana više od planiranog, što za sobom povlači kašnjenje na posao od tjedan dana + izdašan trošak. Na aerodromu začudo kažu da imaju avion sutra, ali moramo otkazati onaj let od 23.4. da bi nas mogli staviti na taj sutrašnji, 18.4. što je naravno malo riskantno jer nije sigurno da će ovaj sutrašnji poletiti. Ali mogao bi pa bukiramo taj avion. No za taj avion moramo biti na aerodromu točno u 6:00 ujutro što je nemoguće ako krećemo iz Tokya. Pitamo za smještaj. Naravno, kažu da se sami pobrinemo.
Lo piše hrvatskom veleposlanstvu (na telefon se nitko ne javlja) s molbom za savjetom, kako pronaći alternativni način da se vratimo, a i neki smještaj. Al vikend je, ne očekujemo da će nam se itko javiti. Vraćamo se u Tokyo i postaje nam jasno da smo uzalud uzeli i platili hotelsku sobu (po višoj cijeni) jer ćemo ionako noćiti na aerodromu. Plaćamo u hotelu, prtimo kofere i nazad na Naritu. Na aerodromskim informacijama se naivno raspitujem ima li koji hotel slobodan u blizini, ali naravno da nema. Đubrad. Đubrad Lufthansa. A po netu čitam da su dužni ovo, dužni ono, al čitam da su i ostale aviokompanije iste (čast izuzecima o kojima čitam)...
Japanci su malo izvan sebe što imaju dvjestotinjak ljudi na aerodromu s kojima ne znaju što bi. Ne možemo biti bilo gdje nego nam daju neki kutak gdje se svi smijemo smjestiti. Redovito nas obilazi redar na segwayu, ali nam baš ništa ne nude. Lo i ja se gnjezdimo po klupicama, i spremamo na spavanac. Snimaju nas neke kamere. u 23h se gase svjetla.
16. dan nedjelja 18.4. - 2. dan zatočeništva
Probudili se mi na aerodromu i u 6 i nešto saznali da nema leta. Ne zato jer su nam to rekli nego zato jer smo ih vukli za rukav. Masa ljudi čeka i ne dobija baš nikakve informacije. Na televizijskom ekranu vijesti i Lo prepoznaje nas dvoje na vijestima. Ništa, uplatio sam 500 yena za internet (dana 18.5. dolazi mi prijava na poslu da je u Zabi nešto pošlo po zlu. Kužim da je nešto puklo jer im je stigla transakcija iz Japana s predugom adresom. Transakciju je napravio Z.P., na aerodromu, na 500 yena. Umro sam od smijeha kad sam skužio da sam sam sebi iz Japana zadao posla. Veselo rješavam prijavu i kužim da je do greške došlo jer su biseri Japanci krivo spelovali Shibuyu kao Shibunya što je uzrokovalo jedno slovo previše u adresi) pa smo malo surfali u potrazi za bilo kakvom suvislom infromacijom, sad već malo očajni što smo otkazali let 23.4. jer tko zna za koji ćemo se datum sada ogrepsti.
Osoblje Lufthanse na aerodromu nas ne želi prebukirati nego neka to obavimo call centrom. Mater. Nema veze, sjedam za telefonsku govornicu i zovem srećom besplatni call centar. Ludom srećom, dobivam ih točno u 7 ujutro kad im počinje radno vrijeme i još luđom srećom uspijevam dogovoriti let za 23.4. Doduše samo do Minhena, ali to me ne muči, do Zagreba ću i skejtbordom ako treba. Naravno, kažu da mi neće vratiti pare za let do Zagreba. Mater.
I tako se pokisli, nakon još jednog cinnamon melta u McDonaldsu, vraćamo u hotel kojeg smo ovaj put preko neta (jer je tako cijena niža) rezervirali za još pet dana. Naravno, to nam nije Lufthansa platila. Mater. S obzirom da je check in tek u 15h, ostavljamo kofere na recepciji i odlazimo u Yoyogi vidjeti Elvise. Dvije nedjelje smo ih propustili pa sam zaključio da je to urok i da ne možemo kući dok ne vidimo Elvise.
A u Yoyogiju prava Elvis fešta s nekoliko skupina Elvisa i predivno vrijeme kakvo još nismo imali u Tokyu. Jedna majka objašnjava dječici kako je Elvis bio popularan pjevač i kako se ovi Japanci ovako oblače da bi ga imitirali. Djeca pitaju da gdje su onda Michael Jacksoni. To se bome i ja pitam. Pa kad smo već zatočeni u Tokyu, ne mogu reći da je to najgore mjesto di se može zaglavit. Pa nek nam je bar lijepo onda.
S obzirom da smo potrošili svu čistu robu, lijepo je da hotel daje besplatno pranje veša u samoposlužnoj veš mašini. Doduše sušenje košta 100 yena (6kn) za 20 minuta, ali tri kovanice i nisu neki trošak. Uz gomilu čistog veša i visenje na internetu ne bismo li dobili kakvu nadu za povratak, odosmo na spavanac.
17. dan ponedjeljak 19.4. - 3. dan zatočeništva
Primijetite uši na autobusu! :)
Ujutro smo otkrili da su bili testni letovi i da će se ovaj tjedan letit pa nas ponijelo dobro raspoloženje. Izašli oko podne gladni iz sobe u potrazi za hranom i pedeset metara od hotela nabasali na odličan indijski restoran gdje smo pojeli ogromne zdjele ljutog špinata s ljutim curryjem i rižom, zaliveno Maharaja pivom (podsjeća na Karlovačko iz zlatnog doba mog djetinjstva) i još nekim complimentary pićem.
Takvi punih želuca otišli smo do Senso Ji hrama čisto da ne bi ispalo da nismo išli u Asakusu. Hram je ustvari vašar. Na tom vašaru sam usnimio kamerom nešto što očito nisam smio pa je istrčala baba i uhvatila me za ruku kojom držim kameru i počela vikat "Kato, kato, kato!". !?. Valjda "Cut, cut, cut", ko filmski režiser. Zahtijevala je od mene da pobrišem taj video. Rado bih ga pobrisao da ne snimam sa smećem zvanim Toshiba Camileo P10 što je najgori komad potrošačke elektronike koji sam ikad imao u rukama, ali dobili smo ga kao poklon uz MAX TV pa eto. Uglavnom, baba nešto viče, a ja nikako da skužim kako se briše video. U međuvremenu sam slučajno uslikao neku fotografiju tom kamerom i onda ju slučajno i obrisao. Pisalo je No File (jer nije bilo više slika) i to je izgleda zadovoljilo babu. Eto ti sad babo, sad ću namjerno objavit tvoj video na internetu pa se onda deri "Kato Kato". Ako ikad uopće i saznam što sam to usnimio, možda je šmrkala kokain. Od tamo se vidi smiješna zgrada Asahija (firme koja proizvodi pivo). Dojma sam da je u Tokiju velik broj dosta hrabrih arhitektonskih primjeraka.
Nakon toga smo se ukrcali na brod i plovili rijekom Sumidom, što je bilo lijepo, ali nam je bilo zima. I nije neka fora, bolje je po Londonu ili Parizu, ali treba probati kad smo već tu. Vraćamo se u sobu gdje čitamo mailove, između ostalog i onaj s posla gdje nam šefovi javljaju da je katastrofa na projektu na kojem i Lo i ja radimo i da meditiramo za njihovu sudbinu. I onda napišu PS da je sve zajebancija i da se sve kreće začuđujuće glatko. Mater. Skypam se sa šefom, malo se brifiramo i tako to, a onda pijem Chu-Hi od limuna.
U jednom trenutku skužimo da bi mogli do Shibuye na koncert nekih indie grupa. Neki Francuzi koji zvuče ko Coldplay i neki Japanci koji zvuče ko Sigur Ros. Sviđa nam se što čujemo na myspaceu pa brže bolje odlazimo u klub O-nest u Dogen Zaki u Shibuyi. Klub se nalazi na 6. katu, a koncertni mu je prostor na 5 katu zgrade. Ovi Japanci stvarno sve imaju organizirano vertikalno. Plaćamo upad 9000 yena (540kn!!!) za nas dvoje. Računam da je nas 60 u klubu donijelo prihod od nekih 18000kn. Ne računajući cugu, a pivo je 30 kuna. Promatram savršenu opremu kluba, rasvjetu, side monitore(!) i hrpu drugih detalja. Lako je bit bogat i imat scenu, mislim si. I razmišljam o tome kako neću vidjet Why? 21.4. u Zg. I bogzna hoću li se sresti s Deerhoofovcima 27.4. koji su me ljubazno obećali staviti na popis.
Poslije koncerta se kratko družimo sa sviračima. Francuzi su se rasplakali jer im je bilo jako lijepo svirat. Tak sam se i ja skoro rasplako u Murskoj Soboti kad sam svirao sa svojim bendom Kimiko. Kad god naiđeš na profesionalizam uvijek te to nekak dirne. Tak ću se još jednom rasplakat, ali iz suprotnih razloga kad kročimo nogom na Balkan.
- 16:33 -
ajde de (2) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
Bliži se kraju...
12. dan - utorak 13.4.
Nakon Hiroshime i Miyajime osjećamo zasićenje i čini nam se da je od sad sva putanja prema dolje. U skladu s tim dižemo se ultrarano i odlazimo na Tsukiji fish market. Samo što smo se zapravo digli u deset pa od veleprodaje nismo ništa vidjeli (a i zabranjen je pristup ionak iovak), ali smo zato vidjeli svakojaka čudovišta
što nasjeckana, što osušena pa zapakirana ko čips,
a što i živa (goleme rakovice veličine purice u tanku sa slanom vodom čekaju neku obitelj da ih udomi u pećnici). Fascinirano šetamo gore dolje, probavamo nekakve alge koje su meni fine, a Lo, dakako, nisu, pa kad nam je smrad dopizdio sjeli smo u McDonalds na cinnamon melt. To je prokleto fina hrana tj. slatkiš koji bi nas vjerojatno mogao ubiti da ga jedemo mjesec dana za redom. Ne želim opisivati što je to, ali mislim da ima dovoljno kalorija za nahranit pet sela u Africi. Čista dekadencija.
Nakon toga poželjeli smo vidjeti centar grada tj. imperijalnu palaču i vrtove. Na putu smo stali u Hibiyi ne bismo li prvo pogledali jedan mali western-style park, što njima ustvari znači park s cvijećem. Oni u svojim japanese-style parkovima uglavnom nemaju cvijeća. Japanci ko ludi slikaju tulipane. U sjenici u parku je pozornica s big bandom japanske policije koji je izvodio popularna djela iz klasične i filmske te zabavne glazbe 20. stoljeća.
Pitam se kako izgleda naš policijski big band... vjerojatno polugoli toljagama nabijaju u bubnjeve od kože. Mislim, nisam posebno ogorčen na našu policiju, ali mislim da bi trebali štititi građanstvo od kretena, raditi red i biti pristojni... a ne rade to.
U parku jedna bakica slika neki prizor vodenim bojama. Kraj nje je neki čiča koji joj živim pokretima objašnjava kakve poteze kistom treba raditi ili tako nešto, uglavnom, vjerojatno je bakica uzela privatne satove slikarske poduke. Nekak mi je to bilo lijepo.
Carska palača je dosadno zdanje smješteno iza opkopa i ne može mu se doć ni blizu. Ali imaju dio vrta otvoren za javnost. Vrt se sastoji od uštogljenog bilja, uštogljene trave i uštogljenih puteljaka. Jedva smo čekali da obiđemo park i izađemo iz njega.
Nakon toga smo otišli u još jedan park (ulicu) koji nas se nije dojmio jer je to inače jedno od najboljih mjesta za gledanje trešanja u cvatu, al trešnje su već sve ocvale pa park izgled baš tužno. Ispod tih silnih ocvalih trešanja je voda po kojoj veslaju zaljubljeni parovi. Da smo samo znali za ovo tjedan dana ranije, doživljaj bi bio sasvim drugačiji i vjerojatno jedno od boljih mjesta koje smo posjetili. Uglavnom, kao što rekoh, današnji dan - živa dosada.
13. dan - srijeda 14.4.
Zbog umornih nogu smo odustali od previše šetnje, lagano se treba i spremati za put doma. Krenuli smo potražiti Tokyu Hands (dućan s DIY stvarima, ali ustvari nešto kao preogromna Nama, ili bolja usporedba - Harrods) da ne propustimo i to zdanje. Nakon vrlo glupog lutanja jer sam ja uspio krivo odrediti strane svijeta pronašli smo - palačinke. Pojeli smo ih u slast, Japanci imaju smisla za uzet nešto u svoje ruke, nabrijati i onda nama Evropljanima prodat kao svoje. Tako je i s palačinkama koje su parava mala umjetnička remek djela, a dobiju se zarolane tako da izgleda kao da jedem sladoled, što i nije daleko od istine jer ih ima i sa sladoledom. I sa tunom. I sa sladoledom i tunom. Ok, ovo zadnje sam izmislio, iako sam siguran da ih ima.
Nakon palačinki otišli smo u Tower Records gdje smo neko vrijeme preslušavali japanske pop bendove. Mala uzbrdica i evo nas u Tokyu Hands. Prvo smo proveli pola sata kod ulaza gdje sam se ja igrao nekakvim neopisivim igračkama, a Lo je slinila nad raznim alatima za ukrašavanje hrane. Fruitballer je moj favorit. Nakon toga smo se spustili dolje gdje su dijelovi za uradi sam elektriku i instalacije i slično. Imaju ogroman izbor spužve i stiropora, već zamišljam kako bi nam studio izgledao da imamo pristup ovom čudu. Nakon toga smo došli na kat s kozmetikom gdje smo mislili da se nećemo dugo zadržati dok nismo otkrili razne besmislene aprate i naprave za uljepšavanje, od štapića za istiskivanje mitesera po nosu, do ludih masažera i naprave koja muškarcima širi usta za ljepši osmijeh.
Na party i gadget flooru smo se zadržali satima i na kraju kupili samo jedan mali fotoaparat imenom "Digital Harinezumi II" koji navodno snima fotke i video u stilu Lomo, Diana i Holga fotoaparata. Glavinjajući prema vrhu, na kraju smo našli nagradu za sav trud. Kat sa hobijima. Kupio sam časopis koji je nešto kao "Znanost za odrasle", a uz njega dođe maleni ribbon synthesizer u kitu - gakken sx-150 kojeg sam veselo slagao u hotelu nakon toga. Taj synth je kruna mog šopinga u Japanu. Što jest jest, slab sam na muzičke instrumente. Uglavnom, Lo i ja smo se složili da je posjet ovoj robnoj kući bila definitivno jedna od top stvari koju smo napravili u Japanu. Luđi izbor robe rijetko se gdje može naći osim u jednom sićušnom dućanu u Akihabari u koji sam doslovno jedva ušao jer je pretrpan svim i svačim, ali je imao veličanstven odjel s japanskom, vrlo moguće dječjom pornografijom.
U hotelu čitamo mail koji šalju roditelji da je neki vulkan na Islandu eksplodirao i da ima problema sa zračnim prometom u Engleskoj. Pitamo se čemu panika. Lo pakira kofere do pola.
NOVAC
Službeni novac u Japanu je Yen i nema svoju sitniju inačicu. Nema decimala, to je baš divno.
Najbolje je prije odlaska na put provjeriti kako stoji tečaj kod nas, a kako u Japanu. Vrlo moguće da je mijenjanje novca u Japanu povoljnije. Eura ili dolara, naravno, ne kuna. Plus što naše banke (Zaba i Raiffeisen sigurno, za ostale ne znam) naplaćuju nekakvu naknadnu od 300 kn za mijenjanje kuna u yene. Da ne bi. Pa smo mi eure promijenili u Japanu što nam je ispalo dosta povoljnije. No tečaj se mijenja svakodnevno tako da smo u 3 tjedna boravka novac 3 puta mijenjali po tečaju od:
1. na aerodromu 1 euro = 123,80 yena
2. sljedeći dan u mjenjačnici 1 euro = 122,72 yena
3. nakon tjedan dana u istoj mjenjačnici 1 euro = 120,37 yena
4. i zadnji put kad smo morali produžiti svoj boravak - u nekoj mjenjačnici koju smo našli usput 1 euro = 119, 23 yena
Bilo bi najbolje da smo sve promijenili odmah u prvoj mjenjačnici na aerodromu na koju smo nabasali (gore na katu, ne dolje u prizemlju - tamo je već tečaj bio nešto nepovoljniji), ali smo mislili da je na aerodromu tečaj sigurno nepovoljniji nego u gradu. E pa nije. Opet, sve ovisi koliko novaca mijenjate. Na manje sume nije to sad neka razlika/ušteda da bi trebali gubiti vrijeme tražeći mjenjačnicu s napovoljnijim tečajem. Mjenjačnica nema sada baš na svakom koraku pa možda nije loše prije puta pogledati gdje je najbliža mjenjačnica kraj vašeg mjesta boravka. Ali opet, nabasat ćete na mjenjačnicu, nije da nećete. Inače smo, čim smo došli, probali promijeniti novac u HSBC banci jer smo na netu vidjeli da im je tečaj ok. No da bi tamo promijenio novac moraš biti klijent te banke. Weirdos.
Za mijenjanje novca će vas tražiti pasoš, a na odlasku smo na aerodromu promijenili natrag jene u eure.
Oboružajte se gotovinom. Mi, kao ljudi koji su davno prihvatili da je papirnati novac izumro i da su kartice novi novac (i žvake ćemo kupiti na karticu) nismo baš na skroz mogli vjerovati da je taj narod toliko anti kartično nastrojen. Ali je. Tako da ne prepuštajte ništa slučaju i napunite novčanike vrijednosnim papirićima. Ionako vam ih tamo nitko neće ukrasti čak niti ako vam novčanik viri iz otvorene torbice (kao jednoj ženski koja me gotovo dovela u iskušenje da je naučim pameti :)) ). Maestro vam sigurno neće proći dok ćete Masterom moći platiti u hotelima i većim dućanima. Super je fantastično da nemaju POS uređaje, ali novcem ne barataju kao normalni blagajnici nego kada nešto platite, taj novac stave u neki aparat, aparat novac prebroji i izvrati ostatak. Nu zaista... (ok, ovo smo vidjeli par puta, nije da je tako baš na svakom kiosku. Btw nema kioska nego malih dućančića, al' o tome sam već pisala). Za Diners ili Amex ne znam kako stoje tamo, ali ja ionak ne znam zašto bi netko imao te kartice, pa...
Kada nešto plaćate, novac vam gotovo nikada neće uzeti iz ruke. Postoji mala posudica na svakoj blagajni u koju trebate staviti novac. Prodavač će taj novac uzeti iz posudice i ostatak će vam vratiti većinom zajedno s računom, obavezno s obje ruke. Neko vrijeme nas je malo izluđivalo zašto tako uporno vraćaju novac s obje ruke, no onda smo saznali da je to puka pristojnost i dio njihovog bontona. Nije da nismo doživjeli jednom il' dva put i vraćanje novca jednom rukom :)
- 01:25 -
ajde de (7) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
ponedjeljak, 21.06.2010.
Shinkansen woosh woosh
10. dan - ponedjeljak 11.4. Kyoto
Prije polaska u Japan smo kupili sedmodnevni JR Rail Pass tj. japanski InterRail jer smo mislili da kad smo već u Japanu onda je red da se malo i provozamo. No, Tokyo se pokazao kao zanimljiv grad pa nam ga je stvarno žao napustiti. Pogotovo što smo se morali dić u 7 ujutro da bi stigli na shinkansen u 8 i 30 za Kyoto. Da budem točniji, 8:33, japanski vlakovi ne kasne. Zbilja, nikad. Jako sam se veselio vožnji shinkansenom, to je kao da letim u avionu, ali tik uz zemlju, postiže brzinu od 280 km/h i to je vjerojatno najbrže što sam ikad išao na zemlji. U stvarnosti, vožnja shinkansenom je kao i vožnja bilo kojim drugim vlakom, ali nakon 4 i pol sata izađem u grad udaljen 900 km.
Dan je ODVRATAN. Cijelo vrijeme pada obilna kiša i prognoza je da će padati cijeli dan. Stajemo u Kyotu u pola 12 i nakon pola sata orijentacije i raspitivanja odlučujemo da idemo u posjet hramu Toji koji nam se nekak sviđa na slikici. Nakon 15ak minuta šljapkanja po kišici, pod jednim kišobranom, stigli smo do hrama i cijeli kompleks je prekrasan. Japanci imaju pakleni smisao za lijepo i prekrasno. Zanimljivo je da se jednako tako dobro snalaze i u kiču koji često nadiđe sam sebe i poprimi ozračje kurioziteta. Vrt je predivan, a sve to po kiši nije ništa manje lijepo, čak je poetično. Nekih sat i pol obilazimo sve zgrade, slikavamo i divimo se, a onda smo osjetili da nas kiša skroz promače i da nam je ustvari dosta kišurine i sanjamo o suhom i toplom pa se, umjesto u daljnje obilaženje hramova, upućujemo natrag prema stanici jer smo tamo u blizini vidjeli Bic Kamera shop (tamo je toplo i suho) koji se proteže na 7 katova. Kupili smo neki accessory za Lollin Nikon, futrolice anđela (za mene) i vraga (za nju) za ajfone, te neke bizarne igračke/suvenire da podijelimo našim prijateljima.
Došlo je i vrijeme da nastavimo vlakom prema Shin-Kobeu gdje nas je čekalo presjedanje za Hiroshimu. Shin Kobe se kroz prozore kolodvora doimao baš simpatično, a na peronu stanice nisu bile obične stolice nego fotelje. Imamo sat vremena čekanja i upadamo u mali japanski restač gdje uzimamo edamame (ovaj put s nedlakavim mahunama, toplo i slano) i nešto što sam nakon pola sata dešifriranja hiragane skužio da se zove soba meishi. Ili tako nekako. Rekli su da je vegetarijansko i većinom je i bilo iako sam naravno ugrizao par malih zalogaja nekog mesa. Ipak oni to sve peku na istoj tabli, a ne misle da bi možda trebalo bar komade mesa maknut prije nego krenu pripremati vegetarijanski obrok. Pijem dosta fino Asahi pivo i jako ukusnu miso juhu. Japanska hrana mi se uglavnom sviđa.
Nakon klope upadamo u Hikari Rail Star koji je nekako komotniji i simpatičniji od onog koji nas je vozio od Tokya do Kyota i Shin Kobea. Na kraju stižemo u Hiroshimu u pola 8. Lijepo je, na putu do hotela opet neka rijeka i hrpa trešnji u cvatu. Hotelska soba smrdi na duhan, zaboravili smo tražiti non smoking. Nema veze pretrpit ćemo jednu noć. Hiroshima je puna suvenira i postera lokalne bejzbolske momčadi. Dogovaramo redoslijed razgledanja i gledamo japansku televiziju. Doma inače nemamo televizor, ali smo nekako preumorni za išta drugo pa gledamo TV jer smatramo da bi to mogao biti zanimljiv dodir s drugom kulturom. Televizija im je uberkretenska što mi nekako olakšava dušu jer to znači da bi i u Hrvatskoj jednog dana moglo zaživjeti naprednije društvo čak i uz emisije kao Nad Lipom i slično. Spavamo ko zaklani.
11. dan - ponedjeljak 12.4. Miyajima & Hiroshima
Nakon ranog ustajanja odjavljujemo se u hotelu i ostavljamo stvari u lockeru na kolodvoru (300 yena za 24 sata, a mozda i 48, ne sjećam se), nosimo samo Nikona. U Miyajimaguchiju (mjesto na obali nasuprot Miyajime) izlazimo iz vlaka zajedno s grupicama organiziranih turista. Nekoliko minuta razmišljamo da li bi možda sve bilo lakše da putovanja bukiramo u agencijama, ali nakon minute promatranja tih tromih i golemih grupica zaključujemo da nikad. Naša prednost je što smo puno mobiliniji pa prestižemo pet grupa turista i ukrcavamo se prvi na Ferry i uzimamo odlična mjesta na palubi. Vrijeme je negdje između kiše i jako lijepog. Nestabilnost vremena u Japanu će nam se urezati duboko u sjećanje.
Na otoku - jeleni.
Naime, na Miyajimi su se u gradu udomaćili mali planinski jeleni koji su se navikli na klopu u gradu pa ih se sad više ne može istjerati. Deseci jelena su na ulicama i slikaju se s turistima i kradu svu hranu na koju mogu naići. Lo je danas uslikala 200 slika jelena. Naravno, Japanci su svim muškim jelenima odrezali rogove tako da ako su već napast na ulici, barem ne budu preopasni. Na tablama piše da ih ne diramo jer je to opasno. Mi naravno grlimo jelene i dragamo ih jer ipak sam ja sa sela, a Lo možda i iz šume. Kupujemo sladoled na automatu, ali kako Japanci nemaju običaj imanja kanti za smeće ambalažu nosim u ruci. Radi toga me progone jeleni pa cijelo vrijeme hopsam i govorim "Ne! Ne dam! Pusti! Jedi travu!".
Nakon par sto metara dolazimo do svetišta Itsukushima. Taman još uvijek traje plima pa sve lijepo slikamo u tisuću slika.
Tori vrata su zaista krasna i impresivno mi je što uživo gledam nešto što mi je poznato samo sa slika i za što zaista nisam mislio da ću ikada gledati uživo. Na izlasku iz svetišta se penjemo prema stanici žičare za Mt. Isen. Nakon nekih pola sata hodanja (puno se slikava, priroda je prekrasna, prašuma je zaštićena UNESCOm, isto kao i svetište) dolazimo do žičare i odlučujemo otići na vrh. Tamo ponekad znaju biti majmuni. Na žalost ih sada nema, ali barem sam u zgradi žičare ostavio smeće tako da me jeleni prestanu progoniti po gradu.
Na vrhu...raskoš. Pogled na milijun otoka koji se nalaze oko Hiroshime i... jedan lik. Naš prvi pravi Otaku (geek, nerd). Ako je netko gledao Japanoramu zna da jedna od podvrsta skuplja lutkice. Ne bilo kakve, nego kombinaciju manga/barbie/realdoll lutkica visokih kojih 30ak cm koje možete oblačiti u razne uniforme i češljati i slično, a koštaju po par tisuća eura.
Neki od tih likova sa svojim lutkicama održavaju čajanke i druženja s drugim lutkama i geekovima, dok neki od njih poduzimaju i izlete s lutkama gdje se onda fotografiraju. E, pa naš lik je posjeo jednu od njih na stol u maloj sjenici na vidikovcu, a dvije blizanke je upravo slikao na kamenu s predivnim pogledom na Hiroshimske otočiće. Dotle Lo slika, a ja sjedam s Asahijem kraj te male lutkice, mjerkam je i pijem pivo na vrhu planine - neponovljiv osjećaj. Nakon silaska slikamo neku krasnu pagodu kroz stabla trešnje u cvatu s jelenima ispod i to je predivan prizor. U isto vrijeme naš geek pokušava slikati svoju lutkicu s jelenom. Predivan prizor.
Idemo prema najvećoj žlici za rižu na svijetu jer naš prijatelj s posla ide u USA i naumio je proći kroz gradić s najvećim klupkom vune na svijetu, pa da i mi imamo njemu šta za pokazati. Kupujemo nešto za što mi se učinilo da je tempura. No to je fishcake. Bez obzira što sam vegetarijanac, odlučujem to pojesti jer sam dao pare mater im mesnu, no okus toga je toliko odvratan da nakon par zalogaja bacam i svoj i Lollin fishcake u smeće. Podrigujem na ribu još par sati nakon toga.
Vraćamo se u Hiroshimu i odlazimo u Peace Park. Gledamo uznemirujuće spomenike i čitamo uznemirujuće natpise. Odlazimo u Muzej gdje se sva ta uznemirujućost potencira na ntu potenciju. U trenucima kad je depresija neizdrživa ja objašnjavam Lo kako radi atomska bomba, na taj način je lakše provariti sva sranja koja se vide u muzeju. Japanska dječica se cijelo vrijeme vesele i cerekaju se gledajući izloške. Neka, i mi smo se zajebavali na račun Sadako, ali ta knjiga ipak ostane u pamćenju s jasnom porukom. Mislim da su takve stvari korisne jer su ljudi povodljivi za raznim sranjima, ali nakon posjeta ovakvom mjestu mislim da svi ipak postanu malo manje povodljivi za ratnim sranjima. Nakon svega odlazimo do Hiroshima Castlea koji je naravno ponovno izgrađen, ali skroz autentično (nakon bombe ostalo je stajati samo jedno drvo), pa žurimo na shinkansen za Tokyo. U gradu vlada bejzbol ludilo. Bejzbol stadion je konstruiran tako da je zid prema pruzi maknut tako da ljudi iz vlaka mogu vidjeti prizore s terena. Zgodno.
Hirošimljanin se snašao...
SMJEŠTAJ
Smještaja ima više tipova, no ja ću pisati konkretno o hotelima u kojima smo mi bili jer je to 'first hand experience' pa možda nekome bude korisno kada će tražiti smještaj za sebe.
Dok sam tražila smještaj, ciljala sam na to da uzmemo neki stan, radije nego hotel. No, ispostavilo se da stanovi i nisu jeftiniji od hotela, a nema ih niti previše onih koji iznajmljuju na kraće razdoblje. Također, dok sam slala upite za stanove, vlasnici su me uglavnom tražili da im se javim mjesec dana prije dolaska, a na nekim stranicama je i pisalo da se ne može rezervirati više od 3 mjeseca unaprijed (kao što sam ja štreberski rezerviravala puno prije samog puta). Ryokan me nekako nije privlačio jer osim što nisam baš našla neke jeftinije varijante, većina njih ima curfew do 23h, a takvo ograničenje mi nije dolazilo u obzir. Hosteli su povoljniji i na kraju smo mogli ta 2 tjedna odsjesti i za 4000 kn, ali bili smo malo komotniji i ja sam zahtijevala da imamo svoju kupaonicu u sobi.
U svakom slučaju za pretraživanje smještaja preporučam www.agoda.com jer navodno imaju najbolje cijene. Hotel u Tokiju smo preko Agode platili 73 eura dok je ako rezerviras u samom hotelu na licu mjesta cijan 11000 yena, odnosno cca 90 eura za noc za semi double room. Naravno, ovisi koliko se ostaje, a mi smo dobili dobru cijenu radi dužeg boravka. Kada smo kasnije bili primorani produžiti svoj boravak, nismo rezervirali direktno u našem hotelu gdje smo već odjsedali jer su nam davali samo svoju cijenu od 11000 yena vec smo bukirali lijepo preko neta :))
Na kraju je izbor pao na Dormy Inn hotel u Hatchoboriju. Smjernice u traženju su am bile niska cijena te da je hotel blizu podzemne, i to blizu JR linija s obzirom da smo imali JR Pass pa smo računali da ćemo se više voziti JR-om nego Metroom. Što se podzemne tiče, lokacija nam je bila zaista odlična - 10 minuta pješke od goleme stanice podzemne, ujedno i željezničkog kolodvora - Tokyo Station.
Sam hotel je bio sasvim u redu, čak i bolji nego na slikama na netu! Zanimljivost kod ovog hotela je bila ta da imaju svoj Onsen koji je gostima besplatan na korištenje, ali s obzirom da žene i muški moraju ići odvojeno, na kraju tu mogućnost nismo niti jednom iskoristili. Također smo imali besplatan internet (nemaju wi fi već se na recepciji pri dolasku dobije kabl za internet - tako je u većini hotela), a navečer se dijelio i besplatan ramen - još nešto što nismo iskoristili s obzirom da smo oboje vegetarijanci.
Sama soba (SEMI DOUBLE ROOM) je bila jako skučena, ali besprijekorno čista i uredna. Semi double znači da nam je krevet bio širine 120cm što je nama sasvim dovoljno - i doma spavamo na takvom. Stol i stolica, frižider, fen, sudoper koji je ujedno bio i umivaonik i aparat za raditi čaj. Od sitnica smo dobili čaj, kefice i pastu za zube, britvice, češalj. Ormara nije bilo več samo vješalice, pa nije da baš možeš robu pospremiti, ali kog briga. Dobili smo dva para šlapa - jedne za sobu i druge za odlazak u Onsen. Dobili smo i jukate za odlazak u onsen. Još jedan niži stolič i dva jastučića za sjest na tatami i to je sve što je bilo u sobici. WC je imao grijanu dasku, a dobili smo i šampon, regenerator i gel za tuširanje. S vodom nije bilo nikakvih problema. Zgodno su organizirali čišćenje - pod izlikom manje potrošnje i očuvanja planete, gost je mogao sam izabrato kada želi da mu se soba čisti i ručnici mijenjaju. Svaki gost dobi magnetnu pločicu koju stavi na vrata okrenutu tako da tražili ili čišćenje sobe ili da se soba ne čisti. Mi smo negdje svakih 3-4 dana stavili da nam počiste sobu, jer realno, mene malo i nervira što u hotelima to tako čiste svaki dana kada zaista nema potrebe. Ako ostajem recimo 3 dana, ziatsa ne znam zašto bi mi posteljinu mijenjali svaki dan?! Koliko je to samo pranja i potrošnje svega....
Hotel u Hiroshimi - BLUE WAVE INN - bio je slično koncipiran kao i Dormy Inn. Tamo smo doduše dobili smoking room što se fakat osjetilo, ali mogli smo malo pripaziti pri bukiranju šta biramo, a za tu jednu noć nam nije bilo toliko bitno (iako mi je friško oprana kosa nakon spavanja totalno smrdila na dim - eto koliko se taj dim uvuče u sve živo). Tu sobu smo platili 49 eura (isto preko Agode) i bila je jednu zeru slabija i manja od ove u Tokiju.
Napomena da su u Dormiju imali i vagu koju su nam posudili da si izvažemo kofere prije odlaska. Pa smo fino mogli prepakiravati do milje volje i složili dva kofera točno do u gram! :)))
- 22:12 -
ajde de (3) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
četvrtak, 03.06.2010.
Tokyo Song
Do novog nastavka bloga o Tokiju, evo i jedna pjesmica s prigodnim videom :) Zok je složio pjesmu, a ja sam složila video. Kamera kojom je video sniman je najgora moguća ikada u povijesti kamera - Toshiba Camileo P10 (dobili smo je uz MaxTV).
Tokyo Song
We took a trip to Tokyo
We thought it was a spaceship
Disney figures run it, yeah
But all the people there
were just the same as you and me here
We tried to find our way
Where the streets have no name
'cause who would bother with details like that
But all the people there
Knew where they were going anyway
In Tokyo cherry blossoms
Rest above your head
In Tokyo on Sundays
Elvis is not dead
In Tokyo the trains are
Never ever late
In Tokyo they go
On picnics with the dead
I tried to learn the language
But I haven't even learned
To say please, in Japanese
But no one really cared 'cause
They all spoke Engrish so well
We stood in line for tickets
Then we stood in line for beer
But we forgot to stand in line
For subway train
People shook their heads 'cause they
Stand in neat lines everywhere
In Tokyo cherry blossoms
Rest above your head
In Tokyo on Sundays
Elvis is not dead
In Tokyo the trains are
Never ever late
In Tokyo they sleep
With iPhones in their hands
- 18:15 -
ajde de (2) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
